Klaić, (Adolf) Bratoljub, hrvatski jezikoslovac i prevoditelj (Bizovac, 27. VII. 1909 – Zagreb, 2. III. 1983). U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju te na Filozofskom fakultetu 1932. diplomirao povijest južnoslavenskih jezika i književnosti, češki i njemački jezik. Stručno se usavršavao u Poljskoj i Češkoj. Doktorirao je 1941. disertacijom Bizovačko narječje. Bio je profesor u gimnaziji u Vukovaru, Prijedoru, Osijeku i Zagrebu te na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Od 1950. do 1980. profesor je hrvatskog jezika na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti. – Kao član Državnoga ureda za jezik Klaić je, uz suradnju ostalih članova, priredio pravopisni priručnik Koriensko pisanje (1942), a s Franjom Ciprom i opsežni Hrvatski pravopis (1944., pretisak 1992), oba izrađena na morfonološkim načelima prema tadašnjoj službenoj jezičnoj politici. Postao je poznat po Rječniku stranih riječi, koji je od 1951. do 2012. izišao u više izdanja. Prevodio je s klasičnih jezika (Eshil, Sofoklo, Euripid, Vergilije i dr.). Kao vrstan akcentolog objavljivao je radove iz hrvatske prozodije. U rukopisu je ostao ortoepski rječnik. Redigirao je i komentirao izdanja brojnih hrvatskih pisaca (npr. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti) te jezično priredio mnoge kazališne i filmske izvedbe. Uvježbavao je dikciju s glumcima za predstave i bio glavnim tumačem nepoznatih riječi. Proučavao je poljsko-hrvatske kulturne veze i pisao o njima. Osim jezikoslovljem bavio se i teorijom književnosti (Između jezikoslovlja i nauke o književnosti, 1972). Klaić je u kroatistici i općenito u hrvatskoj kulturi ostavio trajan pisani i usmeni trag kao vrstan leksikograf i kao pravopisni i jezični normativist.
