struka(e):
ilustracija
ANŽUVINCI, grb na pročelju trogirske katedrale
ilustracija
ANŽUVINCI, grb na škrinji sv. Šimuna, Zadar, crkva sv. Šimuna

Anžuvinci, udomaćeni naziv za hrvatsko-ugarsku dinastiju, osamostaljenu granu napuljske dinastije Anjou. Ženidbom Karla II. Anžuvinca s Marijom Arpadović, kćeri hrvatsko-ugarskoga kralja Stjepana V. Arpadovića i sestrom kralja Ladislava IV. Kumanca, napuljska dinastija Anjou došla je u srodstvo s Arpadovićima i na osnovi te ženidbe stekla temelj polaganja prava na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Karlov i Marijin prvorođeni sin Karlo Martel okrunjen je u Napulju 1292. za hrvatsko-ugarskog protukralja, no nije nikada stupio u Hrvatsku i Ugarsku. Kako bi oslabio moć Andrije III. Mlečanina, posljednjega kralja iz dinastije Arpadović, on je svojim pristašama, knezovima Bribirskima, darovao u trajno vlasništvo prostor Hrvatske od posjeda knezova Krčkih na zapadu do Huma na istoku, a prije smrti 1295. potvrdio je Pavlu I. Bribirskom nasljednost banske vlasti u njegovoj obitelji i izravnu vlast nad gotovo cijelom Hrvatskom. U znak zahvalnosti, knezovi Bribirski su 1300. doveli u Hrvatsku njegova sina Karla I. Roberta, koji je iduće godine, nakon iznenadne smrti Andrije III. Mlečanina, bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja. Njegove pretenzije na hrvatsko-ugarsku krunu podupro je njegov djed Karlo II., dijelom i kako bi onemogućio prijepore oko svojega nasljedstva, budući da je u međuvremenu, 1297., uz potporu pape Bonifacija VIII. za nasljednika u Napulju proglasio svojega mlađeg sina Roberta. Karlo I. Robert postao je tako prvi hrvatsko-ugarski vladar iz dinastije Anžuvinaca, uspjevši poraziti pretendente Ladislava V. i Otona Bavarskoga. Do pune uspostave vlasti Anžuvinaca nad čitavom Hrvatskom i Dalmacijom došlo je tek za Karlova sina i nasljednika Ludovika I. Anžuvinca, za vladavine kojega su hrvatsko-ugarski Anžuvinci dosegnuli vrhunac moći 1370., kada je Ludovik I. bio okrunjen i za poljskoga kralja. Ludovika je na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedila kći Marija Anžuvinska, dok je na poljsko prijestolje došla njezina mlađa sestra Jadviga. Kako je u trenutku krunidbe Marija bila maloljetna, vlast je preuzela njezina majka Elizabeta Kotromanić. Zbog toga je dio plemstva pristao uz Karla II. Dračkoga, praunuka Karla II. Anžuvinca, koji je kao član pobočne linije napuljskih Anjoua 1382. stupio na napuljsko prijestolje. Njega je u Budimu 1385. sabor izabrao za hrvatsko-ugarskoga kralja, dok se Marija morala odreći krune. Elizabeta Kotromanić dala je 1386. ubiti Karla II. Dračkoga, što je dovelo do višegodišnjega prijestolnoga rata u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Naime, iako je većina hrvatskih velikaša iste godine na prijestolje pozvala Ladislava IV. Napuljskoga, sina Karla II. Dračkoga, Marija Anžuvinska vratila se na prijestolje, a njezin muž (od 1385) Sigismund Luksemburgovac okrunjen je 1387. za hrvatsko-ugarskoga kralja te formalno postao supruginim suvladarom. U sukobu koji je slijedio Sigismund je do 1409. uspio pobijediti hrvatske, ugarske i bosanske pobunjenike te natjerati Ladislava da odustane od pretenzija na hrvatsko-ugarsku krunu. No istodobno je u tim sukobima izgubio vlast nad velikim dijelom Dalmacije pošto je Ladislav IV. Napuljski, shvativši da se ne može održati na hrvatsko-ugarskom prijestolju, Mlečanima 1409. za 100 000 dukata prodao svoja prava na Dalmaciju.

Citiranje:

Anžuvinci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/anzuvinci>.