kontaktni jezici

kontaktni jezici, u sociolingvistici, naziv za dopunske, dodatne jezike koji nastaju, radi lakšega sporazumijevanja, pri kontaktu između dviju (ili više) zajednica koje se služe različitim, među sobom nerazumljivim jezicima (tj. koje imaju različite materinske jezike). S obzirom na veliku raznolikost takvih situacija, postoji i veći broj naziva za kontaktne jezike. U lukama na Sredozemlju, uz obale sjev. Afrike i na Levantu, do XIX. st. među trgovcima i pomorcima u uporabi je bio kontaktni jezik, s reduciranom morfologijom te pojednostavnjenom fonologijom i sintaksom i ograničenim rječnikom, nastao na središnjotalijanskoj osnovici s primjesama drugih romanskih jezika (španj., katalonskog, okcitanskog) te grč., tur. i arap. jezika. Pretpostavlja se da je mogao nastati već u doba križarskih ratova; zvao se najprije lingua franca (lat. lingua: jezik, francus: »franački«, tj. europski, zapadnjački) a poslije sabir (iskrivljeno od španj. ili okcitanski saber: znati). Danas se nerijetko nazivom lingua franca (UNESCO, 1953) označuje, bez obzira na stupanj složenosti, svaki jezik međunacionalne i nadnacionalne komunikacije. Sabirima se danas nazivaju jezični sustavi svedeni na ograničen rječnik (u pravilu miješan) i na nekoliko osnovnih pravila kombinacija elemenata (npr. ribarski rusko-norveški ili russenorsk u XIX. st.). Kao dodatni (dopunski) jezici sa slabo izraženom gramatičkom strukturom i siromašnim rječnikom, sabiri su u uporabi ograničeni na one potrebe zbog kojih su nastali i koje im osiguravaju opstojnost (povremeni poslovni i sl. kontakti). Od pravih sabira treba razlikovati tzv. pseudosabire, jednostrane (unilateralne) sustave kojima pripadnici jedne jezične zajednice nastoje reproducirati, bolje ili lošije, jezik druge zajednice s kojom dolaze u doticaj. Za razliku od sabira (i pseudosabira), pidžini su potpuni sustavi (iako pojednostavnjeni) koji pokrivaju vrlo široke potrebe sporazumijevanja. I pidžini su u pravilu dopunski, dodatni trgovački (poslovni) jezici i pomoćni jezici međuetničkoga sporazumijevanja koji nikomu nisu materinski i nemaju standardiziranih oblika, a njihova je uporaba uglavnom negativno društveno konotirana. Kako god bilo, za njihov nastanak i razvoj nužna je vrlo snažna motivacija. I to su sustavi s izrazito reduciranom gramatičkom strukturom (gubitak fleksije, redukcija sustava vremena i načina, sintaktička pojednostavnjenja), s reduciranim rječnikom i ograničenim stilskim rasponom (sklonost opisu i metafori) te s izmijenjenim i u pravilu pojednostavnjenim fonološkim sustavom. Pidžini nastaju u različitim dijelovima svijeta kada se dvije zajednice (ili više njih), koje se služe međusobno nerazumljivim jezicima, moraju sporazumijevati: svaka se zajednica nastoji služiti jezičnim značajkama one druge, ova pak značajke svojega sustava pojednostavnjuje »kako bi ih učinila razumljivijima«. Tako su u doba kolonijalne ekspanzije nastajali pidžini na Antilskom otočju, u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Africi itd. koji su se temeljili na jezicima bijelih kolonizatora (francuskom, engleskom, portugalskom, španjolskom, nizozemskom) i domorodačkih jezika. Jezici gospodarski i politički slabijih skupina u pravilu se nastoje prilagoditi jezicima jačih skupina. Najpoznatiji su pidžini pidgin, na kin. gramatičkoj osnovici i s pretežito engl. rječnikom, i melanezijski pidgin ili bislama (bech-la-mar, bêche-de-mer) na otocima juž. Pacifika, s melanezijskom gramatičkom osnovicom i pretežito engl. rječnikom. Ovisno o društvenim i kult. okolnostima, u idućim naraštajima takvi se jezici mogu razviti u potpune jezične sustave i postati materinskima (→ kreolski jezici) ili pak ih dominantni jezik (jezik jače zajednice) može istisnuti.

kontaktni jezici. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.9.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32912>.