STRUKE:

konzervativizam

konzervativizam (prema konzervativan; usp. njem. Konservativismus).

1. Ustrajanje uz postojeće, stare, tradicionalne oblike mišljenja; neprijateljstvo, nepovjerenje i protivljenje svemu što je novo i moderno, staromodnost.

2. Političko naučavanje i ideologija koja je nastala u XIX. st. kao reakcija na Francusku revoluciju (1789) i kao suprotnost liberalizmu i socijalizmu. Izvorno se pojavljuje kao otpor modernizaciji, ističući važnost određenih duhovnih i materijalnih interesa ugroženih ili potisnutih nastankom modernoga građansko-individualističkog, industrijskog i tržišno-konkurencijskoga društva. Taj se reakcionarni ili autoritarni konzervativizam zauzimao za autokratsku vladavinu i organsko društvo povezano »prijestoljem i oltarom« (J. de Maistre). U drugoj polovici XIX. st. oblikovao se paternalistički konzervativizam, umjereno i pragmatično naučavanje koje drži da se bitne konzervativne vrijednosti mogu zaštititi samo ako se poštuju praktične okolnosti i iskustvo, odbace korjenite promjene, ali prihvate »promjene radi očuvanja« (E. Burke). Taj je tip konzervativizma nudio sklad interesa zasnovan na ljubavi, poštovanju i pokornosti puka te na vodstvu i brizi elite. Prihvativši ga kao svoje ideološko-programsko uporište, konzervativne stranke stekle su reputaciju umjerenih, reformističkih i pučki orijentiranih upravljača. U Njemačkoj se 1920-ih i 1930-ih zbivala konzervativna revolucija, intelektualno-politički pokret koji je, nastojeći revolucionarnim sredstvima spasiti konzervativne vrijednosti, u poretku totalnog autoriteta našao jamstvo nacionalne moći i branu usponu totalnoga planskog socijalizma. Preuzimajući od socijalista revolucionarnu strast i mržnju prema buržujskomu svijetu i njegovim institucijama (osobito parlamentarizmu), konzervativna revolucija rješenje je pronašla u totalitarnoj državi, pokretu i ideologiji i tako stvorila duhovno ozračje za uspon nacionalsocijalizma. Nakon II. svjetskog rata prekinuo se kontinuitet konzervativizma kao ideologije tradicionalnih vrijednosti, pa je on počeo preuzimati neke liberalne vrijednosti (liberalni konzervativizam ili neokonzervativizam). Neokonzervativizam zadržava tradicionalno konzervativno stajalište o nesavršenosti ljudske prirode i potrebi za jakom državom radi održanja poretka i osiguranja poštovanja autoriteta, ali prihvaća slobodno tržište kao »prirodnog« regulatora ekonomije i instrumenta socijalne discipline. Taj je tip konzervativizma u 1970-ima postao dominantna struja modernoga konzervativnog mišljenja i ideološko-programski temelj konzervativnih politika (M. Thatcher, R. Reagan). Neokonzervativizmu je bliska nova desnica, koja spaja moralistički napad na socijalnu državu, koja zadiranjem u »prirodne« nejednakosti sustavom socijalne pomoći zapravo obnavlja siromaštvo, s obnovom tradicionalnih vrijednosti koje se odnose na mjesto religije i Crkve u društvu, ulogu obitelji i žene, pobačaj, homoseksualnost i druga socijalna pitanja. S tim je shvaćanjem tijesno povezan novi moralizam, antiegalitarizam, ksenofobija i autoritarni nacionalizam. Sve tipove konzervativizma ujedinjuju neke osnovne ideje i vrijednosti: ideja o moralnoj nesavršenosti i intelektualnoj ograničenosti ljudi, shvaćanje tradicije kao prikupljene mudrosti prošlosti, koja se čuva u institucijama, a pojedincu daje osjećaj pripadnosti, identiteta i stabilnosti, isticanje uloge političkog autoriteta i uspostavljenih institucija (obitelj, Crkva) u razvijanju osjećaja dužnosti i osobne discipline, obrana religije i morala kao temelja zajednice, isticanje vrijednosti nacije i nacionalne države, zauzimanje za hijerarhijski društveni poredak utemeljen na prirodnim nejednakostima ljudi. Na te se ideje i vrijednosti oslanja konzervativni pristup politici, suprotstavljen radikalno reformističkim i revolucionarnim pokretima koji su obilježili povijest od Francuske revolucije do danas.

konzervativizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=32997>.