kopernikanski obrat (prema N. Koperniku), u najširem smislu riječi, preokret u čovjekovu razumijevanju svijeta i svojega mjesta u njemu. Dok se u teocentričnoj slici svijeta sveukupna spoznaja vrti oko Boga, jednako kao što se u geocentričnome sustavu svi planeti okreću oko Zemlje, s kopernikanskim obratom u središte spoznajnog interesa dolazi čovjek i njegove spoznajne moći. Javlja se temeljna sumnja u mogućnost »objektivne spoznaje«, kojoj je jamac u konačnici bio Bog: subjekt se više ne okreće oko objekta, nego istina objekta isključivo ovisi o subjektivnim spoznajnim moćima. Zbog toga I. Kant, za kojega se u filozofiji vezuje kopernikanski obrat, smatra da priroda ne postavlja zakone za čovjeka, već čovjek za prirodu, tj. čovjek kroz prirodu spoznaje samoga sebe i daje joj svoje ljudsko značenje. Taj obrat nije teorijske, već praktične naravi: u njemu se spoznaje valjanost nekoga predmeta za »svrhovitu uporabu«. S kopernikanskim obratom nastaje tzv. antropocentrična slika svijeta, tj. suverena svijest o autonomiji ljudskoga uma i njegove moći nad stvarima (W. Dilthey), ali i nad vlastitom poviješću. Kopernikanski subjekt nema više nikakve granice u pogledu bezgranične mogućnosti ovladavanja svijetom. Znanje postaje »moć« (F. Bacon), koja djeluje ne samo nad prirodom, nego i nad čovjekom. Zbog toga su S. Kierkegaard i F. Nietzsche oštro kritizirali to kopernikansko načelo, budući da ono čovjeka, koji je prividno središte svega, upravo potiskuje iz tog središta i čini slugom znanosti i tehnike. Zbog toga je nezadrživi napredak kopernikanske znanosti istodobno i neprestano napredovanje znanstvenog nihilizma, u kojem dolazi do potpunog iskorištavanja i pustošenja cijele Zemlje. On dovodi do potpunoga »detroniziranja« Zemlje, čovječanstva i pojedinca (M. Born).
