Koreja, Južna

ilustracija
KOREJA REPUBLIKA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Koreja, Južna (Hanguk, službeno Republika Koreja/Daehan Minguk), država u južnome dijelu poluotoka Koreje; zauzima 99 313 km². Kopnenu granicu ima samo sa Sjevernom Korejom (DNR Korejom) na sjeveru (238 km; razvojačena zona između njih obuhvaća 1262 km²). Duljina obale Žutog i Japanskoga mora te Korejskoga prolaza iznosi 2413 km. Ima oko 3580 otoka, od kojih je najveći Jeju (Cheju)

Prirodna obilježja

Prirodna obilježja  → koreja, poluotok

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2015. Južna Koreja imala je 51 069 375 st. (od čega 1 363 712 stranih državljana), tj. dva puta više u usporedbi s razdobljem pedesetak godina prije (25,0 milijuna stanovnika, 1960). S prosječnom gustoćom od 509 st./km² (2015) ubraja se u najgušće naseljene države svijeta. Gotovo polovica (49,5%) ukupnoga stanovništva živi na sjeverozapadu zemlje, odn. na širem području gradova Seoula i Incheona i u pokrajini Gyeonggi (ukupno samo 11% teritorija). Stanovništvo je etnički homogeno; Korejci čine čak 99,9% stanovništva. Procjenjuje se da izvan domovine živi oko sedam milijuna Korejaca (2015), uglavnom u Kini, SAD-u, Japanu i Kanadi. U Južnoj Koreji živi oko 30 000 izbjeglica iz Sjeverne Koreje. Među strancima najviše je Korejaca sa stranim državljanstvom (kineski državljani čine čak 51,6% ukupnoga broja stranaca, 2015); glavnina stranaca živi na području Seoula. Prema vjerskoj pripadnosti stanovnici su budisti (23,1%), protestanti (19,7%), katolici (6,6%), konfucijanisti (0,5%) i pripadnici drugih vjera (0,8%); nereligiozni čine 49,3% stanovništva. Službeni je jezik korejski, a piše se korejskim pismom hangul (han’gŭl, hangeul). Prema popisu stanovništva 1949. u Južnoj Koreji živjelo je 20,2 milijuna stanovnika, 1960. godine 25,0 milijuna, 1990. godine 43,4 milijuna, a 2000. godine 46,1 milijun stanovnika. Porast broja stanovnika u posljednjih se dvadesetak godina usporio; najveći je bio 1950-ih i 1960-ih (u prosjeku 2,3% godišnje), a od 2000. u prosjeku 0,5% godišnje. Porast je uglavnom posljedica prirodnoga priraštaja (3,5‰ ili 0,35% godišnje u razdoblju 2010–15), a u manjoj mjeri i većega useljavanja od iseljavanja (migracijska bilanca iznosi 386 000 st., 2010–15; najviše je državljana Kine, Vijetnama i Kambodže). Natalitet je 2010–15. iznosio u prosjeku 9,0‰ godišnje (31,2‰ u 1970), a mortalitet samo 5,5‰ (8,0‰ u 1970); smrtnost dojenčadi je vrlo niska, iznosi samo 3,0‰ (2014). Nizak natalitet doveo je do starenja populacije; udjel stanovništva u dobi do 14 godina 2015. iznosio je 13,9% (20,6% u 2002), od 15 do 64 godine 72,9% (71,5% u 2002), a starijega od 65 godina 13,2% (7,9% u 2002). Očekivano trajanje života je visoko; za žene rođene 2015. iznosi 85,2 godine, a za muškarce 79,0 godina. Ekonomski je aktivno 27 138 000 stanovnika (2017), od čega je nezaposleno 5,0%. Udio zaposlenih u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu (3,7%, 2017) smanjuje se, kao i zaposlenih u rudarstvu, industriji i građevinarstvu (24,6%), dok se udio zaposlenih u uslužnim djelatnostima povećava (71,7%). Južna Koreja mnogo ulaže u školovanje pa gotovo da nema nepismenih. Među više od 400 sveučilišta i fakulteta ističu se Seoulsko nacionalno sveučilište (Seoul Daehakgyo), Korejsko sveučilište (Goryeo Daehakgyo) i Sveučilište Yonsei (Yonsei Daehakgyo), sva u Seoulu. Glavni je i najveći grad Seoul (Seul; 9 904 312 st., 2015; šire gradsko područje 25 274 000 st.). Ostali su veći gradovi (2015): Busan (Pusan; 3 448 737 st.), Incheon (Inch’ŏn; 2 890 451 st.), Daegu (Taegu; 2 466 052 st.), Daejeon (Taejŏn; 1 538 394 st.), Gwangju (Kwangju; 1 502 881 st.), Suwon (Suwŏn; 1 194 313 st.), Ulsan (1 166 615 st.). U gradovima živi 81,6% stanovništva (2015).

Gospodarstvo

Od 1962. do 1994. prosječna godišnja stopa gospodarskoga rasta bila je oko 10% (izvoz je rastao oko 20% godišnje). Gospodarski razvoj zasnivao se na čvrstim vezama države i krupnih kompanija te banaka, na izravnim državnim zajmovima i jamstvima, mnogobrojnim uvoznim ograničenjima, subvencioniranju izvoza te na potpori radništva vladinim reformama. Vlada je niz godina poticala izvoz robe široke potrošnje i opreme, uz uvoz sirovina i repromaterijala, dok je ograničavala osobnu potrošnju, uz poticanje domaće štednje te državnih i privatnih investicija. Kratkotrajnu gospodarsku krizu izazvao je burzovni slom 1997., zbog čega je BDP bio smanjen na 6,6% (1998), a potom je ponovno narastao na 10% (1999). Po vrijednosti stranih investicija (3 do 10 milijarda USD godišnje 1998–2002) Južna Koreja je među vodećima u svijetu. Početkom 2000-ih izvoz ostvaruje oko 40% BDP-a, a poremećaji u svjetskome gospodarstvu uzrokuju manje prosječne godišnje stope rasta BDP-a i njihov pad s 5,6% (2000–02) na 2,8% (2014–16). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2016. je 1404 milijarde USD; BDP po stanovniku je oko 27 500 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (60,2%), a potom industrije (37,5%) i poljoprivrede (2,3%). Bogata i raznolika je poljoprivredna ponuda (riža, pšenica, voće, povrće, mlijeko, jaja, svinje, goveda, perad, ribe), dok u industrijskoj ponudi prevladavaju elektronika, automobili, strojevi, kemikalije, brodovi, čelik, tekstil, odjeća i obuća. Najveće su kompanije Samsung (u elektronici, opremi, teškoj industriji, kemikalijama i graditeljstvu), Hyundai Motors (u proizvodnji i prometu motornih vozila i dijelova), Hanjin (u proizvodnji građevina i brodova) i dr. Južna Koreja posjeduje nalazišta ugljena, grafita, molibdena, olova i hidroenergetske potencijale. Vrijednost izvoza ostvarenoga 2016. je 509 milijarda USD (2015. bila je 548,8 USD). Izvoze se uglavnom proizvodi elektroničke industrije, strojevi, vozila, čelik, brodovi i tekstil. Prema udjelu u izvozu (2015) vodeći partneri su Kina (31,8%), SAD (13,3%), Vijetnam (5,3%) i Japan (4,9%). Vrijednost uvoza 2016. je 405,1 milijardu USD (2015. bila je 428,5 milijarda USD). U uvozu prednjači razna oprema, nafta i derivati, prijevozna sredstva i roba široke potrošnje. Najviše se uvozi (2015) iz Kine (20,7%), Japana (10,5%), SAD-a (10,1%), Njemačke (4,8%) i Saudijske Arabije (4,5%). Veličina javnoga duga je 46,1% BDP-a (2016).

Promet

Jak privredni razvoj u posljednjih četrdesetak godina pratio je i razvoj industrije prometnih sredstava i prometne mreže. Duljina cestovne mreže porasla je s 40 635 km u 1971. na 99 024 km u 2015 (od toga je 92% asfaltirano). Veći gradovi povezani su međusobno suvremenim višetračnim autocestama (duljina autocesta iznosi 13 670 km). Duljina željezničke mreže iznosi 3873 km (2015), od čega je glavnina elektrificirana. U novije doba gradi se brza željeznica (brzina do 305 km/h); glavna je dionica, između Seoula na sjeverozapadu i Busana na jugoistoku zemlje, puštena u promet 2004. Zbog političkih odnosa sa Sjevernom Korejom, Južna Koreja nema cestovne i željezničke veze s kopnenim dijelom Azije, već samo brodske i zračne. U domaćem putničkome prometu najveći udio imaju cestovni i željeznički promet (u međunarodnome zračni), a u domaćem robnome prometu cestovni i pomorski (u međunarodnome gotovo isključivo pomorski). Glavna je međunarodna zračna luka Incheon (Inch’ŏn; 57,8 milijuna putnika 2016; otvorena 2001), koja se ubraja u vodeće zračne luke u Aziji, a ostale su velike zračne luke Seoul (Gimpo/Kimpo; prevladava domaći promet), Busan (Pusan) i Jeju (Cheju). Položaj Južne Koreje na poluotoku, okružene morem, i snažan razvoj industrije (jaka brodogradnja) i trgovine doveli su do jakoga razvoja pomorskoga prometa; među 100 najvećih svjetskih luka čak je šest južnokorejskih. Glavna je luka Busan (Pusan; 347,7 milijuna tona, 2015; s prometom od 19,5 milijuna TEU ubraja se u glavne kontejnerske luke svijeta), a ostale su velike luke Kwangyang (Gwangyang), Ulsan, Incheon (Inch’ŏn; luka Seoula), Daesan (kraj grada Seosana) i Pohang. Okolni otoci i otočići imaju trajektne veze s kopnom.

Novac

Novčana je jedinica won Južne Koreje (₩, KRW); 1 won = 100 chona.

Povijest

Tijekom 1945–48. na južnokorejskome teritoriju, pod nadzorom američke vojske, bila je uspostavljena privremena vojna uprava (sjevernokorejski teritorij bio je pod sovjetskim nadzorom; → sjeverna koreja). God. 1948., nakon izbora pod nadzorom UN-a i sastavljanja parlamenta, bio je donesen ustav, a Syngman Rhee izabran za predsjednika; Republika Koreja (Južna Koreja) bila je proglašena 15. VIII. 1948. Američka vojska povukla se polovicom 1949., a svoje je baze ponovno uspostavila nakon Korejskoga rata (1950–53); sa SAD-om je 1954. ugovorena zajednička obrana. Početkom 1950-ih nastao je spor s Japanom oko otočja Dokdo (Tok Do, japanski Takeshima; poznati i kao Liancourt); 1954. Južna Koreja zauzela je otočje i odbila međunarodnu arbitražu. Syngman Rhee uspostavio je autoritarnu vladavinu; bio je biran za predsjednika 1952. i 1956., a s vlasti je odstupio u svibnju 1960., nakon studentskih demonstracija s više od stotinu poginulih. Obnavljanje parlamentarnoga sustava bilo je zaustavljeno državnim udarom 16. V. 1961; vlast je preuzela vojna hunta, koju je predvodio general Park Chung Hee. On je ograničio političke slobode i stabilizirao gospodarstvo; pod političkim pritiscima proveo je izbore (u listopadu 1963) na kojima je bio izabran za predsjednika kao kandidat Demokratske republikanske stranke. God. 1967. Park Chung Hee ponovno je bio izabran za predsjednika; zakonskim promjenama osigurao je treći predsjednički mandat (1971), zbog čega je došlo do protesta studenata i oporbenih stranaka. U prosincu 1971. bilo je uvedeno izvanredno stanje, a potkraj 1972. predsjednički je položaj osnažen većim izvršnim ovlastima (1972. i 1978. Park Chung Hee bio je biran za predsjednika bez protukandidata). Tijekom 1970-ih bilo je više demonstracija protiv vlasti (povremeno je u pograničju dolazilo i do okršaja s vojskom Sjeverne Koreje); 1975. provedena su mnogobrojna suđenja političkim protivnicima, a u listopadu 1979. izbili su veliki nemiri pošto je iz parlamenta izbačen oporbeni lider Kim Young Sam (optužen za protudržavnu djelatnost). U državnom udaru 26. X. 1979. bio je ubijen predsjednik Park Chung Hee (ubio ga je šef obavještajne službe); bilo je uvedeno izvanredno stanje, a u prosincu 1979. vlast je preuzeo general Chun Doo Hwan (predsjednik od rujna 1980. do veljače 1988). U demonstracijama u svibnju 1980. bilo je više stotina poginulih; početkom 1981. bilo je ukinuto izvanredno stanje. Unatoč znatnu gospodarskom rastu, vlast je imala snažnu oporbu (studentski nemiri 1986–87), pa je potkraj 1987. reformiran politički sustav. Nakon izborne pobjede u prosincu 1987. predsjednik je postao Roh Tae Woo. Napredak u normalizaciji odnosa između Južne i Sjeverne Koreje postignut je 1991., pa su obje zemlje primljene u UN (17. IX. 1991). U kolovozu 1992. Južna Koreja uspostavila je diplomatske odnose s Kinom. Na predsjedničkim izborima u prosincu 1992. pobijedio je Kim Young Sam. Tijekom njegova mandata (1993–98) oslobođeni su politički zatvorenici, a osuđeni su krivci za ubijene u demonstracijama 1980 (među zatvorenima su bili Chun Doo Hwan i Roh Tae Woo); zbog korupcije su bili otpušteni mnogi zaposlenici državnih službi i vojske. Tijekom 1998–2003. predsjednik je bio Kim Dae Jung; nastavio je učvršćivati demokraciju i pokušao normalizirati odnose sa Sjevernom Korejom. U lipnju 2000., na prvom susretu lidera korejskih država, pregovarao je sa sjevernokorejskim vođom Kim Jong Ilom. Od veljače 2003. predsjednik je Roh Moo Hyun; u ožujku 2004. parlament ga je opozvao, ali ga je Ustavni sud vratio na dužnost; 2008–13. predsjednik je bio Lee Myung Bak. Početkom 2000-ih Južna Koreja ostala je strateški značajan oslonac SAD-a u regiji, s približno 37 000 američkih vojnika. Odnose s Japanom i dalje opterećuje spor oko otočja Dokdo. Napetosti su održane prema Sjevernoj Koreji, koja je 2010. granatirala južnokorejski otok Yeonpyeong, a 2013. upućuje nove ratne prijetnje. Od veljače 2013. predsjednica je Park Geun Hye (iz konzervativne stranke Saenuri; kćerka je Park Chung Heea). Zbog njezine uključenosti u korupcijski skandal, od kraja listopada 2016. je u Seoulu bilo više masovnih prosvjeda, a u prosincu 2016. u parlamentu joj je izglasan opoziv (u ožujku 2017. Ustavni sud uklonio ju je s položaja). Predsjedničke je ovlasti privremeno preuzeo premijer Hwang Kyo Ahn. Na predsjedničkim izborima u svibnju 2017. pobijedio je Moon Jae In.

Politički sustav

Prema Ustavu od 25. II. 1988., Republika Koreja je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biran izravno za razdoblje od 5 godina, može biti biran samo jednom. Ima ovlasti poglavara države i izvršne vlasti, imenuje predsjednika i članove vlade, zapovjednik je oružanih snaga. Državno vijeće organ je izvršne vlasti kojemu članove imenuje predsjednik republike. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomna Nacionalna skupština (Gukhoe), koja ima 300 zastupnika, biranih izravno za mandat od 4 godine. Biračko je pravo glasa opće i jednako, imaju ga svi građani s navršenih 19 godina života. Vrhovni je sud na čelu sudbene vlasti, suce imenuje predsjednik republike, parlament daje suglasnost. Administrativno je država organizirana u 9 provincija, 6 gradskih područja, 1 posebno gradsko područje i 1 samoupravni grad. Nacionalni blagdan: Dan oslobođenja, 15. kolovoza (1945).

Koreja, Južna. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33157>.