STRUKE:

apokrif

ilustracija
APOKRIF, Federiko Benković, Abraham žrtvuje Izaka, Zagreb, Strossmayerova galerija starih majstora
ilustracija1ilustracija2

apokrif (grč. ἀπόϰρυφος: skriven, tajan), u širem smislu označuje tekst što pretendira na autentičnost koja mu se službeno ne priznaje, a u užem smislu spis biblijskoga sadržaja koji nije uvršten u kršćanski kanon oblikovan i ustaljen u IV. st. Jezgrovitost biblijskih tekstova nudila je prostor domišljanjima koja su popunjavala postojeće ili oblikovala nove sadržaje. Termin apokrif poznaje i poganska tradicija: njime su se vrlo rano označivale stare poganske knjige čuvane na posebnome mjestu u hramu iz kojih su svećenici stjecali mudrost i čarali, na što termin izveden iz grčke riječi ἀποϰρύπτω (: skrivam) i smjera u prvome redu, a tek potom na činjenicu da su se tekstovi izvan kanona kriomice čitali i širili. Ti su se tekstovi smatrali lažnima, o čemu govori slavenski termin lažnye kъnigy. Možda je domovina, a svakako rasadište apokrifa, bila Aleksandrija, grad susretište istočne i zapadne kršćanske tradicije. Izvori tih legendarno-religioznih sastavaka bili su pisani i usmeni oblici starožidovske i starokršćanske tradicije te raznolika dualistička naučavanja. Po tematici se dijele na starozavjetne i novozavjetne. Starozavjetni opisuju stvaranje i život prvih ljudi, život starozavjetnih crkvenih i svjetovnih odličnika, a česte su i starozavjetne apokalipse (viđenja, otkrivenja). Tekstovi dolaze pod različitim naslovima, a glavni su likovi u njima Adam i Eva, Abraham, Enoh, Mojsije, Salamun, David, Josip i dr. Novozavjetni su okupljeni oko likova Isusa i Marije te apostolâ. Apokrifi su ušli u književnost svih europskih kršćanskih naroda. Razmjenjivali su se postupci i teme, ali je nerijetko prepoznatljiv kolorit sredine u kojoj je tekst nastao. Podrijetlom su većim dijelom iz bizantske a manjim iz latinske tradicije.

U hrvatsku su književnost stigli s ćirilometodskom tradicijom. Već fragmenti iz glagoljičkih kodeksa XIII. st. čuvaju dijelove poznatih apokrifa (Legenda o sv. Tekli, Slovo o blagovijesti, Epistola o nedjelji, Uspenje Bogorodice, Gesta Pilati i dr.). U razdoblju od XIV. do XVII. st. javljaju se na sva tri naša pisma. U dubrovačkome, bosančicom pisanom Libru od mnozijeh razloga iz 1520. ima ih nekoliko, a sačuvan je i jedan latinički, no velika ih je većina pisana glagoljicom u poznatim zbornicima (Vinodolski, Petrisov, Oxfordski, Žgombićev, Grškovićev, Tkonski, Fatevićev i dr.) i u brevijarima. Čuva se velik dio europskog apokrifnoga repertoara, i istočnoga (koji je Hrvatima došao sa staroslavenskim naslijeđem) i zapadnoga, a hrvatska je književnost nerijetko imala ulogu posrednika u razmjeni apokrifa između Istoka i Zapada.

Poznatiji su starozavjetni apokrifi o životu Adama i Eve, o rajskom drvetu, o građenju Salamunova hrama, o Melkisedekovu rođenju i spasenju, o Abrahamovoj smrti, o prekrasnom Josipu, o Luciferu itd. U hrvatskoj su tradiciji brojniji novozavjetni apokrifi, a mogu se podijeliti na apokrifna evanđelja (Tomino evanđelje, Pseudo-Matejevo, Nikodemovo), djela apostolska i poslanice (Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera, Djela Petra i Andrije i dr.). Posebno mjesto po prikazima mistične sfere zagrobnoga života imaju novozavjetne apokalipse (Hodanje Bogorodice po mukama, Pavlova apokalipsa, Ivanova apokalipsa, Dundulovo/Tundalovo viđenje i dr.). Apokrifna je književnost posvuda bila vrlo popularna pa je utjecala na druge onodobne umjetnosti, ali i na kasniju umjetnost.

apokrif. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3326>.