Kovačić, Ante

ilustracija
KOVAČIĆ, Ante

Kovačić, Ante, hrvatski književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854Stenjevec, Zagreb, 10. XII. 1889). Diplomirao (1878) i doktorirao (1887) na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija aktivno je sudjelovao u radu studentskoga društva Hrvatski dom (1877) te kao pristaša Starčevićeve Stranke prava s istomišljenicima pokrenuo almanah Hrvatska (1880). Radio je u odvjetničkim pisarnicama u Zagrebu i Karlovcu, 1889. postao je samostalni odvjetnik u Glini, ali je ubrzo obolio i umro u bolnici za duševne bolesti.

Književni put započeo je poetskim tekstovima, a već je tada upozorio na svoju psihički vrlo složenu narav: osjećajući svijet kao biblijski Babilon, stihovima je izražavao konfliktno stanje u samome sebi: sukob svojih povremenih snova, djetinjstva, idile sela, simbola majke i vulkanskoga doživljaja ljubavi, sa stvarnošću, koju je fatalistički doživljavao kao kaos i beznađe iz kojega nema izlaza. U zreloj lirskoj fazi predstavio se kao oštar satiričar, napadajući narodnjake i njihovu političku opciju (travestija Smrt Babe Čengićkinje na poznati Mažuranićev ep, 1880). Aktivno društveno i političko angažiranje temelj je Kovačićevih polemika i političke feljtonistike. Poznate su njegove oštre polemike sa suvremenicima R. Jorgovanićem i A. Šenoom, no više na političko-ideološkome negoli književnom planu. Feljtone je pisao s naglašeno satirično-ironijskim odnosom prema aktualnim društvenim i političkim zbivanjima. Seriju feljtona Iz Bombaja (1879., 1884) ostvario je kao niz slika i događaja u Hrvatskoj, unutar kojih se izredao panoptikum poznatih javnih, političkih i kulturnih radnika onoga doba, s jasnim aluzijama na negativne strane (s pravaških pozicija) bilo stranačkih poteza, bilo karaktera narodnjačkih nositelja političkih zbivanja (I. Mažuranić, A. Šenoa, J. J. Strossmayer). I kao kritičar Kovačić je uspostavio oštru konfrontaciju ne samo sa stranačkim protivnicima već se nepoštedno obarao i na aristokraciju, plemstvo, ali i malograđanstvo te na strance, Nijemce i Madžare, a podjednako i na naše »njemškutare« i madžarone.

Iako je napisao i nekoliko zapaženih pripovijedaka, središnji su dio njegova opusa romani. U osnovi se opredijelio za realističku koncepciju, ali je svoju prvu veću prozu Baruničina ljubav (1877) strukturirao još uvijek kao model trivijalnoga romana: tajna društva (bakanalske gozbe), otmice, skrivanja, dvoboji, ubojstva, samoubojstva, lik fatalne žene kao nositelja zapleta i simbola zle sudbine (koji se pojavljuje u svim njegovim romanima) – sve su izrazito pseudoromantična obilježja te proze. Ipak, određene se najave destrukcije toga tipa pripovijetke ili romana naziru već i u tom romanu: Kovačić odustaje, kao sveznajući pripovjedač, od uobičajenoga ravnocrtnog pričanja tijeka događaja, uvodeći u roman završnim dijelom (kao i u U Registraturi), retardirajući radnju, da bi se na kraju opet vratio na početak fabule. Romani Fiškal (1882) i Među žabari, započet u časopisu Balkan, ali nasilno prekinut (1886) jer je ismijavao poznate karlovačke javne radnike, potvrđuju činjenicu konstantne prožetosti Kovačićeve »privatne« i »javne« osobe u njegovoj umjetnosti. U romanu Fiškal uočljivi su odjeci tradicionalne proze, no izostave li se epizode u kojima se do groteske karikiraju neki junaci (primjerice, ilirska pjesnikinja Karolina) ili tendenciozno oslikavaju Nijemci, naći će se i dosta epizoda i opisa koji već najavljuju model romana U registraturi (Vienac, 1888). Kao jedan od najznačajnijih romana XIX. st. uz Šenoinu Seljačku bunu, taj je roman od početka doživljavao i pozitivne i negativne kritike, što je samo bio znak piščeva odupiranja svim dotadašnjim poetičkim konvencijama u smislu poricanja tradicionalnih tijekova hrvatske književnosti. U strukturi romana, u kojoj se u kompozicijskom razvoju izmjenjuju san i java, pri čemu se događaji odvijaju nelinearno u retardacijskim sekvencijama, antitetični odnosi postoje na nekoliko razina, prije svega na razini opisa junaka i motivaciji njihovih postupaka: s jedne su strane izrazito realistički ostvareni likovi kao, primjerice, kumordinar Žorž, a nasuprot njemu lik Laure, ne samo kao primjer romantičarskoga lika fatalne žene već lika spuštenoga do razine trivijalnog modela junaka iz tzv. hajdučke novelistike 1850-ih godina. I u jezičnom je izrazu Kovačić unio novosti. Nasuprot baroknomu i ispraznomu frazerstvu nekih junaka, autorov pučki junak govori živom mješavinom kajkavskog narječja i urbane jezične fraze. Svojim se književnim opusom Kovačić uz K. Š. Gjalskoga, V. Novaka i S. S. Kranjčevića nametnuo kao reprezentativni pisac hrvatskog realizma.

Kovačić, Ante. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33522>.