kralj, naziv za vladara kojemu najčešće odgovara latinski naziv rex. Riječ poznaju svi slavenski jezici: hrvatski, srpski i slovenski kralj, ruski коpоль, češki, slovački král, bugarski, makedonski кpaл, poljski król. Od Slavena su naziv preuzeli Madžari (király), bizantski pisci (ϰράλης), Albanci (kral) i Turci (keral). Riječ vjerojatno potječe od osobnog imena franačkoga kralja i kasnijega rimskog cara Karla I. Velikoga (768–814); prvotni je slavenski oblik riječi po mišljenju mnogih slavista korl ili korlj. U Hrvatskoj se vladar prvotno u latinskim dokumentima nazivao dux (knez, vojvoda), a oko 925. Tomislava je papa Ivan X. nazvao rex, pa ga se zato uobičajilo smatrati prvim hrvatskim kraljem. Prvi se put riječ kralj javila na hrvatskom jeziku na Bašćanskoj ploči oko 1100. god. (»Zvonimir kralj hrvatski«). Titulu »kralj Hrvatske« od početka XII. st. nosili su Arpadovići, od početka XIII. st. Anžuvinci, potom Sigismund Luksemburgovac, Matija Korvin, potkraj XV. i početkom XVI. st. Jagelovići, te od prve polovice XVI. st. Habsburgovci. U bizantskim se izvorima navodi da su Grekoromani (tj. Bizantinci) kraljem nazivali arhonte Bugarske, Ugarske i Srbije. Poslije se strogo razlikovala titula kralj – rex (grč. ϰαῖσαρ) i car – caesar (grč. βασıλεύς). Nasljednik prijestolja, ako je bio krunjen kao budući kralj, nazivao se u ugarskim i hrvatskim ispravama rex iunior pa je u skladu s pravilom sekundogeniture dobivao i dio države na upravu. U hrvatskom se jeziku taj suvladar bez sumnje zvao »mladi kralj«, kao što su se u doba Nemanjića u Srbiji nazivali najstariji kraljevski sinovi i nasljednici prijestolja. Od razdoblja Tvrtka I. Kotromanića (1377) do pada Bosne pod osmansku vlast (1463), za kraljeve su se krunili i bosanski vladari.
