Krapina

ilustracija
KRAPINA
ilustracija1ilustracija2

Krapina, grad i središte Krapinsko-zagorske županije, 57 km sjeverno od Zagreba, Hrvatsko zagorje; 4482 st. (2011). Leži na 203 m apsolutne visine, u dolini rijeke Krapinice, uz željezničku prugu Zagreb–Zaprešić–Zabok–Celje (Slovenija) i uz Zagorsku autocestu. Tjedan kajkavske kulture s glazbenim festivalom Kajkavske popevke (od 1966). Tekstilna, drvna, keramička, elektrotehnička industrija; tiskarstvo. Sačuvan je dio srednjovjekovnoga grada (muzej), franjevački samostan s crkvom sv. Katarine (1657), knjižnicom i zbirkom sakralne umjetnosti; neogotička župna crkva sv. Nikole (1903; pregrađena je po nacrtima J. Vancaša). Franjevački samostan i crkvu sv. Katarine dao je podignuti Franjo Keglević (1644–57), što je obilježeno donatorovim grbom na pročelju. U crkvi se ističu glavni oltar (oko 1665) i bočni oltari (oko 1766) te figuralno ukrašena propovjedaonica (1773). Uz crkvu je Marijin pil iz XVIII. st. U blizini (Trški vrh) se nalazi barokna hodočasnička crkva sv. Marije Jeruzalemske (dovršena 1761); kuća Majcen (XIX. st., gradska galerija), rodna kuća Lj. Gaja (muzej), pred kojom je 1891. podignut spomenik s njegovim likom (I. Rendić). U Galeriji grada Krapine i zbirci franjevačkoga samostana nalaze se predmeti umjetničke, arhivske i kulturnopovijesne vrijednosti. Muzej krapinskih neandertalaca (prije Muzej evolucije) s interaktivnim sadržajem otvoren je na samom nalazištu 2010 (projekt Ž. Kovačića i Jakova Radovčića). Od gline iz okolice proizvodila se keramika (od početka XIX. st. do 1886. radila je manufaktura kamenine). – Naseljenost toga područja u prapovijesno doba potvrđuju ostatci na lokalitetu Hušnjakovo brdo (krapinski pračovjek), a rimsku prisutnost ostatci žrtvenika i spomenika na lokalitetu Mihaljekov Jarek. U povijesnim se dokumentima Krapina prvi put spominje 1193. u povelji kojom pečuški biskup Kalan dodjeljuje zagrebačkomu biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima pravo na desetinu. God. 1222. Krapina je vjerojatno bila sjedište plemenske župe jer se iste godine spominje Petrus comes de Crapuna. U srednjem vijeku razvilo se trgovište kojemu je kralj Ludovik I. Anžuvinac dodijelio privilegij (1347) kojim je krapinskim stanovnicima dana znatna samouprava. Nakon smrti kralja Ludovika, Krapina je više puta promijenila gospodare. God. 1399. kralj Sigismund Luksemburgovac dodijelio ju je grofu Hermanu II. Celjskomu, koji je trgovištu 1418. dao povlasticu za održavanje godišnjeg sajma. Nakon smrti posljednjega grofa Celjskoga, Ulrika II., njegova udovica Katarina Branković prodala je 1457. Krapinu, uz ostale zagorske gradove, Janu Vitovcu. Nakon prve osmanske provale 1473. građani su oko trgovišta izgradili bedeme, što je podupirao i sam kralj Matija Korvin, koji je 1488–90. bio izravni vlasnik cijeloga krapinskoga vlastelinstva. Kako bi ojačao trgovište, Matija Korvin dao mu je 1489. povlasticu za održavanje dvaju godišnjih sajmova (na blagdan sv. Florijana i sv. Ladislava). Nakon Matijine smrti Krapinu je naslijedio sin mu Ivaniš Korvin, a potom je (od 1504) bila u vlasništvu njegove udovice Beatrice Frankapan. Njezin drugi muž Juraj Brandenburški prodao je polovicu krapinskoga vlastelinstva hrvatskom banu Petru Kegleviću, a druga polovica uskoro je postala vlasništvo Luke Székelya. Potkraj XVI. st. oko vlasti nad Krapinom sukobljavale su se velikaške obitelji Keglević, Székely i Drašković. Ti su sporovi završeni tek 1647., pomirbom Draškovića i Keglevića, kada je Krapina došla pod vlast obitelji Keglević. Dok su u prvoj polovici XVI. st. Petar Keglević i Luka Székely potvrdili trgovištu stare povlastice, u drugoj polovici XVI. st. gospodari vlastelinstva nastojali su građanima nametnuti tlaku i ograničiti autonomiju, što je dovodilo do čestih sukoba između građana i vlastele. Tek ispravom od 16. XII. 1628. palatin Nikola Esterházy uredio je odnose između trgovišta i vlastelinstva (vlastelini ban Ž. Erdődy i obitelj Keglević) pa se od tada Krapina razvijala kao jako obrtničko i trgovačko središte. Na poziv gradske općine, franjevci su 1641. osnovali u gradu samostan, a 1665. počela je djelovati osnovna škola. Stari dio grada obnovili su Keglevići 1714., ali je Krapina teško stradala u potresu 1775. Polovicom XVIII. st. saborska komisija pod predsjedanjem Josipa Raffaya izradila je općinski statut, a 1772. bio je donesen novi gradski statut, kojim je Varaždinska županija stekla vlast nad gradskom upravom pa su bila znatno ograničena prava građana. Krapina je, kao rodno mjesto Lj. Gaja, odigrala veliku ulogu u hrvatskom narodnom preporodu. God. 1841. počelo je djelovati amatersko kazalište, a 1845. bila je otvorena čitaonica Domorodni dom. Nakon Keglevića stari dio grada bio je u posjedu obitelji Lichtenberg te obitelji Ottenfels-Geschwind, koja ga je 1882. obnovila, a 1919. poklonila krapinskoj općini. Grad je u Kraljevini SHS (od 1922) bio u sastavu Zagrebačke oblasti, a u Kraljevini Jugoslaviji (od 1931) u sastavu Savske banovine. Za II. svjetskoga rata Krapina je bila dio velike župe Zagorje. Gospodarski se razvija nakon II. svjetskoga rata. – Krapina je svjetski poznato nalazište neandertalskoga pračovjeka. (→ krapinski pračovjek)

Krapina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=33740>.