Krelja, Petar, hrvatski filmski redatelj, scenarist i publicist (Štip, Makedonija, 24. VI. 1940). Diplomirao je 1965. komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pripadnik kritičarskoga i redateljskoga naraštaja tzv. hičkokovaca, od 1960. objavljivao filmske kritike i eseje, od 1964. do umirovljenja 2005. na Radio Zagrebu, odnosno Hrvatskom radiju bio je urednik filmskih emisija (Filmski mozaik, U prvom planu film, Licem u lice, Govorimo o filmu). Od 1969. je i režirao (prvi film Ponude pod broj…), izgradivši jedan od najvećih opusa u dokumentarnome filmu u hrvatskoj kinematografiji – radeći ponajviše na televiziji – s približno 250 filmova. U prvim je ostvarenjima ironijski prikazivao društvene rituale i njihovo naličje (Budnica, 1971; Coprnice, 1971; Recital, 1972., prikazan 1992; Splendid Isolation, 1973., prikazan 1992) pa mu pet filmova, u doba pojačanog ideološkog nadzora nakon Hrvatskog proljeća, nije javno prikazano. Stilski unutar okvira naraštajne poetike koja spaja sastavnice direktnoga filma i cinéma véritéa, odnosno promatračke metode društveno angažiranoga, antropološkoga i etnografskoga filma, u najuspjelijim djelima socijalnu tematiku prelama putem individualnih životnih priča (što se sugerira i srazovima krupnih planova i totala), tematizirajući djecu u kontekstu obiteljskih i širih socijalnih institucija (Povratak, 1975; Prihvatna stanica, 1977; Vrijeme igre, 1977), radnu i obiteljsku svakidašnjicu radnikâ (Njegovateljica, 1976; Radni tjedan, 1978; Treća smjena, 1981; 32 nadnice, 1987; Poslije štrajka, 1988., prikazan 2012) te općenito cjeloživotnu borbu pojedinaca različitih rubnih predispozicija za dostojan život (Moj brat Ante, 1998; Američki san, 1998; Moja susjeda Tanja, 2006; Drugi Dubrovnik, 2007; Preko granice, 2008; Josip i njegova obitelj, 2010; Slomljeno krilo, 2012). Iz takvoga dokumentarističkog iskustva proizlaze i njegovi dugometražni igrani filmovi Godišnja doba (1979), omnibus-film sastavljen od triju priča (tj. kratkometražnih filmova) o štićenicama doma za nezbrinutu djecu, naturalističkog stila po uzoru na novi val (npr. zatečena scenografija i kostimografija u stvarnim ambijentima), te Stela (1990), u kojem tu temu stavlja u žanrovski okvir filma ceste i melodramskog trilera, a dokumentaristički stil (prije svega u duljem trajanju kadrova i glumačkim improvizacijama) razvidan je i u dramskoj komediji Vlakom prema jugu (1981), o mladom bračnom paru i susjedskim odnosima u zagrebačkoj stambenoj zgradi, dok je njegov posljednji igrani film Ispod crte (2003) klasično režirana obiteljska melodrama. Posebno zainteresiran za umjetnost, režirao je i niz dokumentarnih filmova o glazbeno nadarenoj djeci (Viktorov let, 1989; Ana i njezina braća, 1992., i Anina američka adresa, 2005., o Ani Vidović; Evina klasa, 1995), kreativnim ženama (Na primjeru mog života, 1984., i Slavenka ili o boli, 2011., o Slavenki Drakulić; Mariška band, 1986; Kovačica, 1990; Ljubičin dar, 1991) te umjetničkom procesu općenito (Fantastične životinje Milka Kelemena, 1998; Spaljeno sunce, 2001; Ptice, 2009), a istaknuo se i nagrađivanim djelima o posljedicama Domovinskoga rata na sudbine pojedinaca, napose prognanika i djece (Na sporednom kolosijeku, Zoran Šipoš i njegova Jasna, oba 1992; Kukuruzni put, Suzanin osmijeh, Treći Božić, svi 1993). Svoju je dokumentarističku poetiku, kao i njezin povijesno-politički kontekst, razgradio u dugometražnom autopoetičkom filmu-eseju Domoljubni vremeplov (2011), u kojem je u cjelinu spojio četiri vlastita filma i arhivske TV snimke novije hrvatske povijesti, a, pošto je ranije priredio monografiju o Kreši Goliku (Golik, 1997), izabrane kritike i eseje objavio je u knjigama Kao na filmu: ogledi 1968–2008 (2009), Prijateljsko uvjeravanje: 101 kritika i jedan apel (2012), Oči Mildred Pierce: ogledi iz kino-nostalgije (2015) i Do posljednjeg daha: hrvatski film – autori, djela, filmolozi (2019), dok je u romanu Lili Marlen (2020) pružio nostalgičan, humorom prožet prikaz filmofilskog naraštaja 1960-ih. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2021).
