Krk

ilustracija
KRK, Baška
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Krk (lokalno Bodulija), otok u Kvarnerskom otočju, po površini naš drugi otok (na prvom je mjestu Cres sa 405,7 km²); obuhvaća 405,22 km² sa 19 204 st. (2011) ili 47,4 st./km². Dug je 38 km, širok do 18 km. Pruža se gotovo usporedno s kopnom (dijeli ih Velebitski kanal i Mala vrata). Zapadno su i jugozapadno otoci Plavnik i Cres, a južno otoci Prvić, Sveti Grgur, Goli i Rab. Preko maloga priobalnog otočića Svetoga Marka u Malim vratima (600 m) spojen je s kopnom (most). Najviši vrh Obzova (568 m). Građen je od vapnenca, lapora i pješčenjaka. Krk se ubraja u naše razvedenije otoke (duljina obale 219,12 km, koeficijent razvedenosti 3,1). Veće uvale: Omišaljski zaljev, Malinska, Krčki zaljev, Puntarska draga, Bašćanska draga, Soline. Pripadaju mu priobalni otoci Prvić i Plavnik te otočići Sveti Marko, Zec, Galun i Košljun. Osim vrela i povremenih površinskih tokova (Ričina ili Vela rika) u istočnom su dijelu otoka i jezera: Omišaljsko jezero (Jezero) na sjeveru i Ponikve u središtu. Oko 30% površine otoka nalazi se pod šumom. Obradiva tla ima oko Dobrinja, u Vrbničkom polju i u Bašćanskoj dugodolini. Poljodjelstvo; stočarstvo; ribarstvo; lovišta divljači. Petrokemijska (Omišalj) i tekstilna (tvornica konopa u Baškoj) industrija; brodogradnja (Punat, Krk, Malinska, Klimno). Turizam (Baška, Malinska, Njivice, Krk); marina (Punat). Trajektne veze Valbiska–Merag (otok Cres), Valbiska–Lopar (otok Rab); zračna luka »Rijeka«; terminal Jadranskoga naftovoda (JANAF; Omišalj). Krk ima 68 naselja (dva bez stanovnika): Krk (3662 st.), Omišalj (1871 st.), Punat (1841 st.), Njivice (1109 st.), Baška (981 st.), Malinska (965 st.), Vrbnik (947 st.), Vrh (843 st.), Kornić (436 st.), Šilo (370 st.), Bogovići (314 st.), Jurandvor (301 st.), Polje (290 st.), Sveti Vid-Miholjice (257 st.), Draga Bašćanska (249 st.), Milčetići (241 st.), Kras (218 st.), Vantačići (216 st.), Gabonjin (199 st.), Pinezići (194 st.), Porat (193 st.), Brzac (172 st.), Radići (169 st.), Garica (160 st.), Nenadići (156 st.), Risika (154 st.), Skrbčići (152 st.), Sveti Anton (147 st.), Linardići (138 st.), Bajčići (129 st.), Batomalj (129 st.), Milovčići (122 st.), Klimno (121 st.), Čižići (116 st.), Stara Baška (112 st.), Dobrinj (111 st.), Zidarići (109 st.), Rasopasno (106 st.), Milohnići (86 st.), Oštrobradić (86 st.), Sužan (85 st.), Kremenići (75 st.), Poljica (73 st.), Sveti Ivan (67 st.), Gostinjac (66 st.), Žgombići (59 st.), Žgaljići (55 st.), Tribulje (52 st.), Hlapa (50 st.), Klanice (49 st.), Soline (47 st.), Muraj (45 st.), Sveti Ivan Dobrinjski (41 st.), Brusići (40 st.), Barušići (30 st.), Lakmartin (24 st.), Županje (23 st.), Sabljići (22 st.), Turčić (22 st.), Maršići (14 st.), Kampelje (9 st.), Ljutići (9 st.), Žestilac (8 st.), Rudine (5 st.), Strilčići (3 st.) te Dolovo (0 st.) i Sršići (Srsići; 0 st.). – Naseljen već u neolitiku. U III. st. pr. Kr. pripadao je Liburnima, o čemu svjedoče mnogobrojne gradine. U rimsko doba na otoku (Curicta) postojala su dva značajna naselja: Krk (Curicum), municipij s duumvirima, opasan zidinama, i Fulfinij (Fulfinium) kraj Omišlja, za koji je Plinije Stariji tvrdio da je imao italsko običajno pravo (ius italicum), a među njegovim se ruševinama do danas očuvala u punoj visini ranokršćanska crkva. Godine 49. pr. Kr. kraj Krka se odigrala pomorska bitka u kojoj je Marko Oktavije pobijedio Marka Antonija. Nakon kraće ostrogotske vladavine, Krk se približno od 536. nalazio u sastavu Bizantskoga Carstva. Bio je uključen u Justinijanov jadranski limes, o čemu svjedoči utvrda Korintija kraj Baške. U kasnoj antici Krk se posljednji put spominje oko 585., kada se navodi da je krčki biskup bio sufragan akvilejskoga patrijarha. U VII. i VIII. st. i do 870-ih u sastavu bizantske arhontije Dalmacije, a potom bizantske teme Dalmacije. U to se doba postupno smanjivalo značenje luke grada Krka, a Fulfinij je u potpunosti odumro. Nije posve jasno kada je započelo naseljavanje Slavena, ali se prema sačuvanim toponimima može zaključiti da je romansko stanovništvo još dugo činilo većinu južno od crte Punta Pelova–Bašćanska draga. Mirom u Aachenu 812. potvrđeno je da je Krk bizantski posjed. Otok je bio podijeljen na općine, utemeljene u okolici grada Krka, odnosno utvrdâ Baške, Omišlja, Dobrinja i Vrbnika. Konstantin VII. Porfirogenet navodi da je Krk od kraja 860-ih godina plaćao danak hrvatskom vladaru. Mletački dužd Petar II. Orseolo zavladao je otokom oko 998., a Krčani su 1018. potvrdili svoju vjernost njegovu sinu Otonu. Hrvatski su vladari zavladali otokom vjerojatno u šezdesetim godinama XI. st. Otokom je svakako vladao Zvonimir, o čemu svjedoči Bašćanska ploča. U XI. st. Krk je postao značajno glagoljaško središte i središte otpora crkvenim reformama nametanima iz Rima. Ubrzo nakon Zvonimirove smrti došao je pod vlast Mlečana, koji su njime formalno vladali do 1358. Već u prvoj polovici XII. st. Mlečani su otok dali u zakup Dujmu, rodonačelniku Krčkih knezova, poslije prozvanih Frankapani, te 1163. njegovim sinovima. Za njihove je uprave titula kneza postala nasljednom, dok je Venecija izgubila nekadašnji utjecaj na otoku (osim u razdoblju 1244–60). Nakon Zadarskoga mira 1358. otok je došao pod suverenitet hrvatsko-ugarskih vladara, ali se prilike na otoku nisu bitno promijenile. Jačanje Krčkih knezova dovelo je do ograničavanja tradicionalnih prava otočnoga stanovništva, što je izazvalo nerede. Razmirice su se pokušale razriješiti 1388., kada su knezovi sazvali skupštinu svih otočana, na kojoj je sastavljen Vrbnički statut. Godine 1412. Sigismund Luksemburgovac potvrdio je knezu Nikoli IV. Frankapanu posjed otoka. Deset godina poslije Fridrik II. Celjski zauzeo je dio otoka u ime miraza svoje žene Elizabete Frankapan, što je dovelo do dvogodišnjega rata između Nikole i Fridrika. Kada je Nikola preuzeo nadzor nad cijelim otokom (1424), ponudio ga je Mlečanima u zalog, ali nije uspio postići dogovor. Nakon njegove smrti 1432. svih osam loza Frankapana dogovorilo se da će zajednički upravljati Krkom i Senjom. Godine 1452. otokom je zavladao Nikolin sin Ivan VII. Frankapan, koji se čvršće vezao uz Veneciju, pa joj je oporučno ostavio otok u slučaju da umre bez muških potomaka. Godine 1461. pristao je uz Matiju Korvina, pošto su Mlečani zatražili zatvaranje krčkih solana. Na Krku je podignuo utvrde (kaštel u Omišlju) i naseljavao Vlahe oko Dubašnice i Omišlja (1465–68). U sukob s kraljem došao je zbog pokušaja osvajanja vinodolskih imanja svojega brata Martina IV. Frankapana, pa se hrvatsko-dalmatinski ban Blaž Podmanicki 1480. iskrcao s vojskom na Krku. Ivan se stavio pod zaštitu Venecije, pa je njezina vojska prisilila Podmanickoga na povlačenje i osvojila otok. Unatoč kasnijim pokušajima, Ivan nije uspijevao povratiti Krk, iako je formalno ostao njegovim gospodarom do smrti 1486., kada je otok postao vlasništvo Venecije. Sustav mletačke vlasti na otoku (1480–1797) bio je izgrađen po uzoru na onaj u ostalim gradovima mletačke Dalmacije u sastavu koje se nalazio Krk. Krčki su plemići zadržali vrlo ograničen stupanj autonomije, koji se očitovao u radu Velikog i Maloga vijeća. Venecija je ubrzo nakon preuzimanja otoka izdala Statut, koji je dopunjen reformacijama u XVI. st. Za mletačke uprave otok je gospodarski znatno oslabio pa je došlo do smanjenja broja stanovnika. Uzroci takvu stanju bili su mletačka gospodarska politika, sudjelovanje Krčana u protuosmanskim ratovima te pljačke kojima su bili izloženi od uskoka. Djelatnost glagoljaša (benediktinaca, franjevaca i svjetovnih svećenika), započeta već u ranome srednjem vijeku, nastavila se i u mletačkom razdoblju, osobito na području općina Omišalj, Dobrinj i Vrbnik. Nakon ukidanja Mletačke Republike 1797., Krk je nakratko postao austrijskim posjedom, da bi Požunskim mirom 1806. ušao u sastav Napoleonove Kraljevine Italije, a 1809. u sastav Ilirskih pokrajina. Francuska uprava nije ostavila znatna traga na otoku, a već 1813. Krk je zauzela austrijska vojska, pa je otok 1815. odlukom Bečkoga kongresa i formalno pripao Austriji. God. 1822. Krk je bio izdvojen iz sastava Dalmacije i pripojen Istri (zajedno s Cresom i Lošinjem), što je utjecalo na jačanje hrvatskog narodnog preporoda na otoku. Potkraj XIX. st., kada je peronospora uništila vinograde, došlo je do velikog iseljivanja stanovništva. Iseljivanje u prekomorske zemlje nastavilo se i nakon I. svjetskoga rata. Nakon sloma Austro-Ugarske Monarhije (1918), talijanska je vojska okupirala otok, na koji su se iskrcale i čete G. D’Annunzija, ali je Rapalskim ugovorom (1920) Krk pripao Kraljevini SHS. U travnju 1941. okupirala ga je talijanska vojska, a nakon kapitulacije Italije 1943. njemačke jedinice. Oslobođen je u travnju 1945.

Krk. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=34101>.