Kršinić, Frano, hrvatski kipar (Lumbarda, 24. VII. 1897 – Zagreb, 1. I. 1982). Jedan je od najvažnijih hrvatskih likovnih umjetnika, trajno vjeran figurativnom kiparstvu, posebno oblikovanju lirskih ženskih aktova.
Školovanje, umjetnički početci i prikaz ženskoga tijela
Prvu pouku u klesarstvu dobio je od oca klesara i kamenara, od 1910. pohađao je klesarski odjel zanatske škole u Korčuli, od 1912. kiparsko-kamenarsku školi u Hořicama u Quide Kociana, a 1916–20. Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu, isprva u Josefa Václava Myslbeka, potom u Jana Šturse. U Zagreb se doselio 1924. te se zaposlio na Akademiji likovnih umjetnosti (rektor 1944–45. i 1952–54), gdje je od 1947. do umirovljenja 1967. bio redoviti profesor. Dobivši status majstora kipara, od 1947. vodio je Majstorsku radionicu.
Isprva je stvarao pod utjecajem učitelja te francuskoga kiparstva, posebice Antoinea Bourdellea, Charlesa Despiaua i Aristidea Maillola, da bi 1920-ih, oslobodivši se tradicije akademskoga realizma, ornamentalnosti secesije te nacionalno nadahnutih motiva zastupljenih u djelima suvremenika Ivana Meštrovića i onih oko društva »Medulić«, izgradio izraz temeljen na neoklasicizmu. Često se vraćajući istoj temi, bez naglih i velikih skokova i obrata, ostvario je golem opus od oko 500 kipova. Trajno obuzet ženskom figurom, najčešće aktom i ljepotom mladosti, u tradicionalnim je materijalima (kamen, mramor, bronca) stvarao lirske figure sažimanjem likovnih elementa u sintezu pročišćenih i zaobljenih oblika, diskretnih pokreta, mirnih i mekih linija te iznimne obradbe površine (Djevojka plete kosu i Beračica cvijeća, 1924; Djevojčica, 1926; Dijana, 1926–27; Judita, 1927; Buđenje, 1929; Odmor, 1931; Meditacija, 1934; Djevojka koja vadi trn, 1942; Pjesma suncu, 1962. i Pozdrav, 1967), od kojih se izdvaja antologijsko ostvarenje Njegovateljica ruža (1933), posebno njezina inačica iz 1953. postavljena u ružičnjak na Trgu kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu. Osobito je bio zaokupljen intimnim motivima kupačica (Poslije kupanja, 1928; Na morskoj stijeni, 1928–29; Kod kupanja, 1934), a od polovice 1930-ih i onime majčinstva (Majka kupa dijete, 1936; Majka doji dijete, 1944; Pleti me, pleti, majčice, 1946; Prvi koraci, 1958), najuspjelije u znamenitoj kompoziciji Majčina igra nalik na kolijevku, izbalansirane dinamike masa (1940; od 1978., ispred Zavoda za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar« u Zagrebu; odljevi na otvorenome u Koprivnici, Poreču i Korčuli). Od kraja 1950-ih posvetio se oblikovanju aktova i djevojačkih likova manjih dimenzija (Sputana, 1957; Unutarnji razgovor, 1957. i 1963; Zabrinutost, 1958; Meditacija, 1961; Na suncu, 1962; Sunčanje, 1963; Kod kupanja, 1963; Privrženost, 1964).
Od zavičajnih motiva i portreta do javnih spomenika
Stvarao je također skulpture (Ribar, 1919; Seljanka, 1924; Frulaš, 1926; Pastirica, 1927; Pučka pjevačica, 1929; Prelja, 1939) i reljefe (Ribarska pjesma, 1932), nadahnute Mediteranom te motivima vezanim uza zavičaj, more i težački život, a među njima se ističe dinamična skulptura muških aktova dijagonalne kompozicije Ribari koji vuku mrežu (1947., od 1968 ispred Klinike za tumore u Zagrebu; odljevi u Bakru i Bolu). U bronci je radio realističke portrete, poput onih umjetnika u predvorju HNK-a u Zagrebu (Marija Ružička-Strozzi, 1932; Ivan Zajc, Vatroslav Lisinski, Dimitrija Demeter, Josip Freudenreich i Adam Mandrović, 1934; Ivo Badalić, 1937) te portreta Ante Starčevića (1941).
Autor je i mnogobrojnih javnih skulptura, npr. u Zagrebu spomenika nenametljive monumentalnosti Frani Buliću na Trgu Marka Marulića (1935) te Eugenu Kumičiću na Rooseveltovu trgu (1937), oblikovana u tradiciji realizma. Izveo je i spomenike kralju Aleksandru Karađorđeviću na Sušaku (1935) te konjanički kralju Petru I. Karađorđeviću u Sarajevu (1940), oba uništena u II. svjetskom ratu, Ivanu Meštroviću (1946., od 1972. ispred Spomen-galerije Ivana Meštrovića u Vrpolju), Nikoli Tesli (više odljeva, od 1956. na Studentskom trgu u Beogradu, od 1978. u gradu Niagara Fallsu; od 1981. u Gospiću, uništen 1992., ponovno postavljen 2021), Josipu Brozu (Užice, 1961., uklonjen 1991) i Emanuelu Vidoviću (Split, Park E. Vidovića 1963). U oblikovanju antifašističkih spomenika Ustanik s puškom i zastavom u Grubišnom Polju (1950., uklonjen 1991), Strijeljanje talaca na Strossmayerovu trgu u Zagrebu (reljef, 1951., postavljen 1958), Ustanak u Sisku (1954., od 1990-ih u Spomen-parku Brezovica) i Borac na straži u Dubrovniku (1954., uništen 1992) priklonio se socijalističkom realizmu, dok je ekspresivnijega izraza oblikovan spomenik poginulim borcima u Bakru (1953). S Antunom Augustinčićem izveo je za etiopsku vladu Spomenik žrtvama fašizma u Addis Abebi (1955) i konjanički spomenik rasu Makonnenu u Hararu (1958). Manji dio opusa djela su mu sakralne tematike, poput kamene Madone s djetetom u crkvi sv. Ante u Sarajevu (1967) i brončanoga Krista u krstionici katedrale u Korčuli (1968), i nadgrobni spomenici, na zagrebačkom Mirogoju Blanki Novak (ženska figura, 1930), obiteljima Rittig (Polaganje u grob, 1929) i Kraus (ženska figura, 1939) te obitelji Lipanović u Dubrovniku (Anđeo, 1929) i Azri Humo u Beogradu (Djevojka s ružom, 1956).
Javna priznanja i izložbe
Bio je nastavnik mnogim istaknutim hrvatskim kiparima (Vanja Radauš, Vojin Bakić, Ksenija Kantoci, Ivan Kožarić, Branko Ružić, Šime Vulas) te izravno utjecao na niz kipara poput Koste Angelija Radovanija i Ive Lozice svojim tihim intimizmom i privrženošću figuraciji u vremenima intenzivnog istraživanja apstraktnih oblika.
Bio je jedan od osnivača Udruženja umjetnika Zemlja, iz kojeg je istupio već 1930. zbog drukčijega shvaćanja uloge umjetnosti u društvu, i član Grupe nezavisnih umjetnika. Od 1948. bio je redoviti član JAZU-a. Dobio je hrvatsku (1947) i jugoslavensku (1949) nagradu za kiparstvo te Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1962). Izlagao je samostalno i skupno od 1921. Posvećene su mu retrospektivna izložba održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1968. te monografije Žarka Domljana i Petra Šegedina 1968. i Božene Kličinović 1998.
