STRUKE:

apstrakcija

apstrakcija (srednjovjekovni latinski abstractio: izdvajanje, izvlačenje).

1. U filozofiji, misaoni proces kojim se iz neke cjeline izoliraju pojedini elementi radi njihova promatranja; uopćavanje bitnih aspekata neke pojave tako što se zanemaruju njezina nebitna svojstva ili posebne, slučajne odlike; pojmovno oblikovanje neposrednih sadržaja koji su dani osjetilima. Apstrakcija je jedan od temeljnih misaonih postupaka. Rezultat apstrakcije je »pojam«, pri čemu se ono što se apstrahira (npr. neko obilježje) razlikuje od onoga od čega se ono apstrahira. Teorijski problem apstrakcije pojavljuje se već u Sokratovoj raspravi sa sofistima pitanjem o jamstvu spoznaje, pri čemu je učenje o pojmovima kao univerzalnim kategorijama prije iskustva karakterističan stav koji je kod Platona sadržan u njegovu tumačenju »svijeta ideja« kao prave zbiljnosti, a pojavljuje se u čitavoj povijesti filozofije, posebno u idealističkim smjerovima, preko raznih teorija o zasebnoj, samostalnoj egzistenciji općih apstraktnih pojmova, ideja ili zakona. U skolastici, apstrakcija je dvostupanjski način zahvaćanja biti: preko »djelatnoga uma« u danome se zahvaća ono bitno i zadobiva »duhovna slika spoznaje« (species intelligibis) koja se tek tada izdvaja iz konkretne sveze. Za Hegela, apstrakcija je »postavljanje formalnog identiteta«, u kojem su ukinute zbiljske razlike u mnogostrukosti i ona zato ima »formu jednostavnosti«. Apstrakcija je i »redukcija« toga mnogostrukog sadržaja na ono bitno, što E. Husserl naziva »ideacija«. Bez mogućnosti apstrakcije ne bi bio moguć nikakav općeniti izričaj, a time ni govor o kategorijalnome jedinstvu bilo kojega područja spoznaje.

2. U matematici, misaono izdvajanje sastavnih dijelova cjeline matematičkih problema usmjereno k utemeljenju osnovnih matematičkih pojmova. U osnovi sve su matematičke tvorevine apstraktne, počevši npr. od pojma prirodnih brojeva i računanja s njima. Ako se napiše 2 + 3 = 5, izdvojeni su brojevi iz općega problema i svejedno je radi li se o zbrajanju stabala, ovaca ili čega drugoga. Poseban i vrlo često primjenjivan čin apstrakcije u matematici (pa potom u svim prirodnim znanostima koje se služe matematičkim metodama) jest idealizacija. Njome je moguće problem pojednostavniti i, npr., mjesto općega rješenja nekog problema, naći niz rješenja pod određenim uvjetima. Takvim pristupom bilo je moguće riješiti npr. niz diferencijalnih i integralnih jednadžba koje su u općenitijem obliku analitički nerješive. Primjena aksiomatske metode također je jedan oblik apstrakcije, gdje se iz određenih osnovnih postavki razvija teorija neovisno o drugim mogućim postavkama. Najtradicionalnija apstrakcija u matematici jest pojam beskonačnoga. Idealizacijom tog pojma i razvojem matematike nastali su pojmovi aktualno i potencijalno beskonačno (→ beskonačno).

3. U običnom govoru, također, izraz za neko mišljenje koje se suviše udaljilo od općeg iskustva ili konkretnoga životnog problema.

apstrakcija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.8.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3449>.