apstraktna umjetnost

ilustracija
APSTRAKTNA UMJETNOST, Aleksandar Srnec, Objekt 221173, 1973.
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13

apstraktna umjetnost (engl. non-objective art, franc. art abstrait, njem. gegenstandslose Kunst, tal. arte astratta), pojavljuje se početkom XX. st.; težište joj je na čistoj ekspresiji oblika, linija i boja, bez izravnih asocijacija na predmetni svijet. Vjerovalo se da je prvu apstraktnu sliku naslikao V. Kandinski 1910. No, to rano djelo imalo je svoje prepoznatljive pretke u umjetnosti P. Cézannea, G. Seurata i C. Moneta, te H. Matissea i fovista. U isto su se vrijeme apstrakciji pridružili i talijanski futuristi G. Balla i U. Boccioni, Rusi M. F. Larionov i N. S. Gončarova, Čeh F. Kupka te Francuz R. Delaunay, koji su polazili iz drugih ishodišta. P. Cézanne još je 1880-ih prvi jasno izrekao da cilj umjetnosti nije reprodukcija vidljive stvarnosti već stvaranje nove, usporedne s onom koju opažaju naše oči. Još veći odmak od predmetne stvarnosti zamjetljiv je u umjetnosti H. Matissea i fovista oko 1904., koji su iz boje isključili mimetičku komponentu i sveli je na samostalan konstitutivni element slike. Kada V. Kandinski i nakon toga govori o osamostaljenoj boji, on i nesvjesno tek radikalizira stajališta P. Cézannea, postimpresionista i fovista, koji su mu neposredno prethodili. Put od predmetnoga prema nepredmetnome, od realnoga prema apstraktnome, os. je izražen u slikarstvu P. Mondriana, koji u drugom desetljeću reducira svaku opisnost i stvaran predložak pretvara u apstraktan ornament (»Krošnja stabla«, »Dine«, »Fasada crkve«). Za razliku od pionira apstrakcije (V. Kandinski, M. F. Larionov, F. Kupka, R. Delaunay, P. Mondrian), K. Maljevič dolazi do nepredmetnoga na sasvim osobit način. On ne apstrahira sav inventar vidljive stvarnosti, već uporište za svoju umjetnost traži u čistoj osjećajnosti. Suprematizam, kako naziva svoju umjetnost, označuje osjećaj odsutnosti predmeta.

Tijekom drugoga desetljeća XX. st. artikulirali su se svi bitni pravci apstraktne umjetnosti koji će se razvijati do sredine 1940-ih. Umjetnost Kandinskoga i Mondriana nastavlja liniju započetu u drugome desetljeću, a apstrakciji se pridružuju P. Klee i umjetnici Bauhausa (J. Itten, J, Albers), ruski konstruktivisti (A. M. Rodčenko, N. Gabo, El Lisicki i dr.) te J. Miró, koji je blizak nadrealističkomu krugu. Četrdesetih godina u Europi i Americi iskustvo rata i sveprisutnost smrti postat će glavnim obilježjem umjetnosti. Jedan od njezinih segmenata bit će enformel (francuski art informel). Pariška Galerie Drouin glavno je mjesto afirmacije novoga umj. izraza 1945–46., gdje djeluju J. Dubuffet, J. Fautrier i os. Wols (Wolfgang Schulze). Spontanim bilježenjem osjećaja prožetih tragičnim iskustvom rasapa, smrti i nestajanja, slikari enformela bliski su svojim izrazom književnosti i filozofiji egzistencijalizma, pa upravo u tome krugu nalaze i svoje najbolje tumače (J. P. Sartre). Kritičar M. Seuphor vidjet će u bezobličnim nakupinama boje, u mrljama (francuski la tache), ključni izražajni postupak novije generacije (G. Mathieu, A. Saura, J. P. Riopelle i os. Wols) te će za njihovu umjetnost upotrijebiti naziv tašizam (1950). Različiti izrazito neslikarski materijali postaju često važnim izražajnim sredstvom, pa se tako pojavljuju i mnoge druge inačice enformela, kao npr. tzv. art brut (francuski l’art brut )(J. Dubuffet). Katalonac A. Tàpies i Talijan A. Burri utiskivali su i lijepili u debele naslage boje i pijeska komade grube tkanine, žice, konopa i drugih istrošenih materijala kako bi na slici stvorili dojam tjeskobe.

U Americi se 1940-ih javlja generacija umjetnika (J. Pollock) koji će se otkrivati dramatičnim osjećajima i snažnom gestom, akcijskim slikarstvom (engleski Action Painting) te nekontroliranim kapanjem boje po podlozi (engleski Drip Painting), ključnim značajkama te umjetnosti. Veliki formati (os. J. Pollocka) također su jedna od važnih invencija mlade američke umjetnosti. Slikari R. Motherwell, F. Kline, S. Francis i H. Frankenthaler svaki na svoj način afirmiraju američku poslijeratnu umjetnost, koja se prvi put ravnopravno uključuje u opća likovna događanja. Akcijsko slikarstvo postalo je oko 1950. najjasniji američki odgovor na apstraktne tendencije, os. na enformel u europskoj umjetnosti. Usporedno s akcijskim slikarstvom javljaju se u New Yorku trojica umjetnika kojima akcija, gesta i dripping, pa i pojačana dramatičnost, nisu glavna obilježja: M. Rothko stvara djela kojima dominiraju velika bojena prozirna polja poput kondenzirane svjetlosti. Monokromne slike A. Reinhardta i B. Newmana pokazuju jasan odmak od akcijskog slikarstva i apstraktnog ekspresionizma, a os. će biti poticajne za generaciju newyorških slikara koja se javlja početkom 1960-ih, poznatu pod nazivima minimalizam (engleski Minimal Art), postslikarska apstrakcija (engleski Postpainterly Abstraction), slikarstvo bojenoga polja (engleski Colour Field Painting), slikarstvo tvrdog ruba (engleski Hard Edge Painting) te, os. u skulpturi, primarne strukture. Minimalisti, kako bi se zajedničkim imenom mogla nazvati ta heterogena, isprva samo newyorška, a zatim i europskih skupina umjetnika, zapravo ništa ne apstrahiraju u svojoj umjetnosti. Oni polaze od apstrakcije koju emocionalno ohlađuju i teže tautologiji (boja je samo boja, ploha ploha, a potez potez). Radikalniji oblik te umjetnosti pojavljuje se u drugoj polovici 1960-ih (u Americi R. Ryman). Umjetnici isključuju svaku iluzionističku, asocijativnu, simboličku i estetsku kategoriju te kao jedini »sadržaj« svojih djela ističu fizički proces rada. Slikanje se zato svodi na puko evidentiranje bezizražajnih poteza pretežito bijele boje. Tzv. primarno slikarstvo ili analitičko slikarstvo, zapravo izlazi izvan područja apstraktne umjetnosti. Može se zato ustvrditi da se u drugoj polovici 1960-ih iscrpljuje ideja koja je od 1910. vodila apstraktnu umjetnost.

U hrvatskoj se umjetnosti prva apstraktna slika pojavila razmjerno rano; to je slika »Pafama« J. Seissela, nastala 1922. kao jedno u nizu konstruktivističkih djela što ih je Seissel radio u kontekstu avangardnoga časopisa »Zenit«, koji je tada u Zagrebu izdavao Lj. Micić. Prva apstraktna slika ostaje, međutim, vremenski izolirana, pa se puni kontinuitet apstraktne umjetnosti u Hrvatskoj može pratiti tek od 1951., kada se javlja skupina »EXAT 51« (I. Picelj, A. Srnec, V. Kristl i B. Rašica), koja se želi distancirati od etabliranoga socijalističkog realizma. Zalažući se za potpunu umjetničku slobodu, skupina zapravo promovira apstraktnu umjetnost. U isto vrijeme apstrakciji se priklanja i E. Murtić, na čiji je rad utjecalo akcijsko slikarstvo i enformel. U duhu enformela, tijekom 1950-ih i ranih 1960-ih u Hrvatskoj rade O. Gliha, F. Kulmer, O. Petlevski, B. Baretić, J. Vaništa, Đ. Seder i napose J. Knifer, te kipari V. Bakić, I. Kožarić, D. Džamonja i S. Luketić. Međunarodni pokret nove tendencije koji se javlja u Zagrebu 1961. bit će važan za afirmaciju novog oblika konstruktivističke umjetnosti i geometrijske apstrakcije. Tu treba spomenuti djela I. Picelja, A. Srneca, V. Bakića, J. Knifera, J. Dobrovića i nešto mlađih M. Šuteja, Lj. Šibenik, M. Galića i A. Kuduza. U toj skupini umjetnika javit će se 1960-ih i određeni oblik minimalističke umjetnosti (B. Bučan, D. Tomičić, D. Jokanović-Toumin). Vrijedan prinos primarnomu i analitičkomu slikarstvu dali su u drugoj polovici 1970-ih B. Demur, D. Sokić, M. Bijelić, A. Rašić, Ž. Kipke, A. Maračić, G. Petercol i dr. Njihovim se djelom u hrvatskoj sredini napušta područje apstraktne umjetnosti u strožem smislu.

apstraktna umjetnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3451>.