kulturna autonomija, pravo na očuvanje i njegovanje kulturnog identiteta i tradicije u smislu posebnosti jezika, vjeroispovijesti, povijesnog pamćenja i drugih obilježja pojedinih manjinskih, odn. nacionalnih ili etničkih zajednica u sklopu višenacionalnih država. Utvrđena je Međunarodnim sporazumom o građanskim i političkim pravima iz 1976. Ostvaruje se preko posebnih škola ili nastavnih programa i predmeta, kulturnih organizacija i aktivnosti, medija ili odgovarajuće zastupljenosti u medijima, te javne dvojezične ili višejezične komunikacije. Kulturna autonomija najčešće se odnosi na mrežu kulturnih institucija, dok u nekim slučajevima prerasta u teritorijalnu autonomiju (npr. Katalonija u Španjolskoj, švedska zajednica u Finskoj). U starim carstvima postojali su oblici autonomije vjerskih manjina (npr. millet sustav u Osmanskome Carstvu za židovsku, armensku i grčku zajednicu). U XIX. i XX. st. kulturna autonomija činila je osnovu nacionalnih pokreta za oslobođenje ili otcjepljenje i uspostavu samostalnih država. Danas je ona značajno dostignuće demokratske politike »pozitivne diskriminacije« u suvremenim multietničkim društvima.
