kulturna politika, državna i javna, rjeđe nedržavna i privatna politika u području kulture, kojom se posebnim zakonima, mjerama i financijskim sredstvima štiti kulturna baština, održava i potiče proizvodnja kulturnih dobara (kulturna industrija), uključujući umjetnička djela, obrazovanje za kulturu i umjetnosti te sva ostala kulturna znanja, proizvode i usluge od javnog interesa. Vrste kulturne politike razlikuju se ovisno o razdoblju, programu vladajućih političkih stranaka te tradicionalnim udjelima državnih ili javnih, privatnih i drugih nedržavnih organizacija i njihovih interesa u kulturi pojedinih zemalja. Nakon II. svjetskog rata kulturna politika u većini zapadnih zemalja prošla je sljedeće faze: a) prosvjetiteljsko-idealističku, s naglaskom na općem opismenjavanju, obrazovanju i popularizaciji umjetnosti i kulture; b) profesionalno-velfarističku, koja naglašava stručno ocjenjivanje kulturnih vrijednosti, te strogo razlikuje elitnu, tradicijsku, masovnu i alternativnu kulturu, pri čem se umjetnicima i drugim pripadnicima visoke kulture pruža posebna državna skrb i zaštita; c) liberalno-tržišnu, s naglaskom na tržišnoj vrijednosti svih pa i umjetničkih proizvoda, gdje dolazi do izražaja kulturni relativizam i ublažavanje granica između elitne i ostalih oblika kulture i umjetnosti; d) fazu multikulturalizma, zapravo novi oblik kulturnog nacionalizma koji radi jačanja nacionalne kohezije poziva različite etničke ili rasne skupine da sudjeluju na nacionalnoj kulturoj sceni. S obzirom na udjel države u kulturi, kulturne se politike razlikuju prema regijama ili zemljama. Tako u nordijskim zemljama kulturna politika države štiti umjetnike i umjetnost kao javno dobro, ne intervenirajući i ne nadzirući sadržaj djela, što ju razlikuje od ekonomski slične kulturne politike u bivšim socijalističkim zemljama. U ostalim zapadnoeuropskim zemljama država više vodi računa o kvaliteti kulturnih proizvoda, a manje o materijalnom zbrinjavanju umjetnika, dok npr. u Velikoj Britaniji država prepušta politiku u kulturi neovisnim stručnim tijelima. U SAD-u država nema gotovo nikakva udjela u kulturi, nego izdvajanja za kulturu podupire preko poreznih olakšica, ali zato s pomoću drugih tekućih politika te financijskih i pravnih mehanizama pospješuje izvoz i plasman američkih kulturnih industrija širom svijeta pa su one jedna od njezinih najunosnijih izvoznih grana (npr. holivudska filmska industrija). Kulturna politika sastavni je i sve važniji dio razvojnih strategija pojedinih zemalja, bilo da one njome štite svoj kulturni identitet i proizvode te ih uklapaju u domaću ponudu ili ih preko industrijskih i medijskih korporacija nastoje što bolje plasirati na svjetskom tržištu.
