Kupala [kupa'la], Janka (pravo ime Ivan Daminikavič Lucêvič), bjeloruski pjesnik (Vjazynka, Minska oblast, 7. VII. 1882 – Moskva, 28. VI. 1942). Utemeljitelj nove bjeloruske književnosti. Prvu pjesmu objavio je 1905. Uređivao je novine Naša njiva (1914–15). Nakon revolucije 1917. bio je proglašen narodnim pjesnikom Bjelorusije. Idejno bogatstvo, osebujnost likova, dubok uvid u problematiku, dar psihološkog zapažanja očitovali su se već u prvim zbirkama pjesama Frula (Žalejka, 1908), Gudač (Gusljar, 1910) i Životnim putem (Šljaham žyccja, 1913). Pjesništvo je nasljedovalo najbolju bjelorusku tradiciju. U lirsko-epskim poemama Iskonska pjesma (Advečnaja pesnja, 1908), Bandarovna (Bandarona, 1913), Ona i ja (Jana i ja, 1913), Grob lava (Magila l’va, 1913), pjesnik prvi put u bjeloruskoj književnosti stvara realistične likove, koristeći se folklornim materijalom. Uspješan je i kao dramski pisac: drame Pavlinka (Palinka, 1912) i Razoreno gnijezdo (Raskidanae gnjazdo, 1913) utjecale su na razvoj nacionalnog kazališta. U zbirkama Nasljedstvo (Spadčyna, 1922), Bez naziva (Beznazonae, 1925) pojavljuje se sovjetska tematika. Novije zbirke pjesama Pjesma o gradnji (Pesnja budanictvu, 1936), Od srca (Ad sêrca, 1940) i poema Iznad rijeke Oresse (Nad rakoj Arêsaj, 1933) veličaju socijalistička dostignuća. Preveo je Slovo o vojni Igorevoj, djela A. S. Puškina, T. Ševčenka, A. Mickiewicza i dr. Njegova djela prevedena su na mnoge strane jezike.