struka(e):
ilustracija
ARABICA, Hrvatska pjesma Mehmeda Erdeljca, XVI. st.
ilustracija
ARABICA, pismo

arabica (pučki arebica, rjeđe bosanica ili bosančica), pismo koje su bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) rabili za pisanje vjeronaučnih, književnih i prosvjetnih tekstova na materinskom jeziku, a koje se temeljilo na arapskom pismu prilagođenu za te potrebe. Uz latinicu i ćirilicu, to treće bosanskohercegovačko pismo ostavilo je u naslijeđe golem broj raznovrsnih tekstova koji uglavnom pripadaju adžamijskoj književnosti. Adaptacija arapskoga pisma za potrebe vlastitoga jezičnoga sustava, kakva se susreće i u drugih naroda, u Bosni otpočinje ubrzo nakon uspostave osmanske vlasti, već početkom XVI. st. U prve cjelovite tekstove pisane arabicom ubrajaju se: Hırvat türkisi (Hrvatska pjesma ili Pjesma na hrvatskom), pjesma ljubavna sadržaja Mehmeda Erdeljca (kraj XVI. st.), Livnjakovi arzuhali iz 1619. i 1621., a to su dvije pritužbe u stihu u kojima Jusuf, sin Mehmedov, mujezin iz Livna, optužuje kadijina zastupnika i njegova ćehaju za korupciju, te Makbūl-i ‘ārif (u puku poznat i kao Potur Šahidija), glasoviti tursko-bosanski rječnik u stihu iz 1631., kojemu je autor Mehmed Hevaji Uskufi. Opće je obilježje tih, ali i znatno kasnijih arabičkih rukopisa, da su nastajali spontano i bez ikakvih ortografskih uzusa. U nastojanju da prilagode arapski alfabet fonetskomu sustavu materinskog im jezika, odnosno pronađu znakove za samoglasnike koji se u arapskome naznačuju samo u iznimnim slučajevima (i to pomoćnim znakovima vokalizacije iznad ili ispod slova), autori su pribjegavali različitim načinima njihova bilježenja, oslanjajući se nerijetko i na ortografska rješenja osmanlijske grafije. To je dovodilo do nedosljednosti, neujednačenosti pa čak i do konfuzije. Također su zamjetljiva česta kolebanja i u pisanju suglasničkih fonema koje nema arapski jezik (c, ć, đ, lj, nj), dok su grafemi za /p/, /č/ i /ž/ preuzeti iz osmanske (< perz.) adaptacije arapskog alfabeta. Zato je čak 9 suglasnika bilježeno s više od jednoga grafema, a pojedini samoglasnici, posebice oni u početnoj poziciji, na 4, 5 ili 6 načina. Dodatne su poteškoće stvarale inicijalne suglasničke skupine u riječima znati, svit (= svijet), brdo i sl., koje su, sukladno fonotaktičkim pravilima osmanlijskoga jezika, pisane s tzv. interkalarnim (umetnutim) vokalom (zinati, sivit, birdo). Tek u drugoj polovici XIX. st., u temeljito izmijenjenim uvjetima društvenoga i kulturnoga života, a posebice nakon uspostave austrougarske vlasti u BiH i snažnoga vala europeizacije, javlja se potreba za tiskanim djelima i, samim time, unifikacijom grafijskoga koda arabice. Takvi pokušaji započinju s prvim tiskanim adžamijskim tekstom Mustafe Rakima Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitap (Carigrad, 2. izdanje 1868). Nakon njega slijede manje ili više uspjeli pokušaji Omera Hume, Ibrahima Berbića, Ibrahima Smajića Seljupca, Murteze Karađuzovića, Arifa Sarajlije i dr. Načelo fonologizacije arabice do kraja je proveo tek Mehmed Džemaludin Čaušević (1870–1938), pisac i prosvjetni radnik, prevoditelj Kur’ana i reis-ul-ulema 1913–30., i to 1907., kada »uređuje i izdaje« drugi broj Mekteba (kalendara za muslimansku 1325). U njemu je reformiranom arabicom dao tiskati Ilmihal (udžbenik o osnovama islamske vjere) i Sufaru (početnica arapskog pisma) Ahmeda Mahinića. Arabica otada postupno ulazi u široku uporabu te se njome u razdoblju 1908–14. tiskaju i prvi muslimanski časopisi: Tarik, Misbah, Muallim, Yeni Misbah te oko 40 knjiga u nakladi od oko pola milijuna primjeraka. Osim lista Tarik, Čaušević izdaje i vjerske knjige, npr. poznato didaktičko djelo Oporuka (Vasiyyetnāme) Muhameda Bergivija (Birgili), Mevlud (pjesma o rođenju proroka Muhameda) Saliha Gaševića te veći broj knjiga i udžbenika za mektebe (niže vjerske škole) i medrese. Zbog reforme arabice Čaušević je stekao velik broj pristaša, ali i protivnika u redovima konzervativnije uleme. Napadali su ga i ismijavali, a novo je pismo ironično nazivano matufovica ili matufovača (arap. matūh: senilan starac). U drugome desetljeću XX. st. arabica postupno nestaje iz javne uporabe. Zadnje djelo na tom pismu tiskano je u Sarajevu 1941 (Muhamed Seid Serdarević, Fikhulibādāt). Iako je o arabici puno pisano, znanstvenu osnovu za gramatološka istraživanja arabičkih tekstova postavio je njemački slavist Werner Lehfeldt (Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum der bosnisch-herzegovinischen Muslimen, 1969).

Citiranje:

arabica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/arabica>.