Lalić, Mihailo

Lalić, Mihailo, crnogorski i srpski književnik (Trepča kraj Andrijevice, Crna Gora, 7. X. 1914Beograd, 30. XII. 1992). Studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu (1933). Zbog revolucionarne djelatnosti bio je proganjan, uhićivan i zatvaran. Sudjelovao u II. svjetskom ratu. Jedan je od pokretača časopisa Stvaranje (1946) i Savremenik (1955) te urednik Borbe (1946–55) i Nolita (do umirovljenja 1965). Pjesme i pripovijetke pod utjecajem socijalne književnosti objavljivao u listovima i časopisima (Pravda, Zeta, Mlada kultura, Naša stvarnost), potom u zbirkama (Staze slobode, 1948; Izvidnica, 1948; Prvi snijeg, 1951; Na mjesečini, 1955). Istaknuo se romanima s tematikom antifašističkoga pokreta i društvene revolucije (Svadba, 1950; Zlo proljeće, 1953; Lelejska gora, 1957; Hajka, 1960). Ciklus Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1985) romaneskna je povijest Crne Gore od doba kralja Nikole do 1941. U romanima Odlučan čovek (1990) i Tamara (1992) tematizirao je suvremenu društvenu tematiku. Njegovu prozu obilježava nastojanje da osmisli čovjekovu ulogu u povijesti, osobito u trenutcima njegove krajnje ugroženosti. Objavio je i knjige memoarske i autobiografske proze Sam sobom (1988), Prelazni period: (dnevnik posmatrača) (1988) i Prutom po vodi (1992).

Lalić, Mihailo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35210>.