STRUKE:

latinica

ilustracija
LATINICA, beneventana, XII. st., Kartular samostana sv. Marije u Zadru
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

latinica, najčešći skupni naziv za starorimsku abecedu, glasovno pismo prvotno prilagođeno za pisanje na latinskom a potom, u svojim očitim novovjekim izvedenicama iz različitih razdoblja, i za pisanje na gotovo svim europskim te na mnogim današnjim jezicima drugdje po svijetu. Kao rim. pismo za lat. jezik latinica je nastala tako što su Rimljani tijekom VII. st. pr. Kr. počeli lat. riječi zapisivati grč. slovima, preuzevši ih ili izravno od Grka iz eubejske Halkide, naseljenih približno od 750. pr. Kr. u gradu Kumi (Cumae) blizu današnjega Napulja, ili pak posredstvom Etruščana, koji su to isto pismo već prije Rimljana bili prilagodili potrebama svojega jezika. Rani rim. natpisi, pisani s desna na lijevo, naizmjenično redak u desno pa redak u lijevo (→ bustrofedon), ili pak sve više s lijeva na desno (Fibula Praenestina, natpis dvojbene autentičnosti s kraja VII. st. pr. Kr., Duenosov natpis iz VII. ili VI. st. pr. Kr., natpis s Foruma nazvan Lapis niger iz sredine VI. st. pr. Kr. i dr.) posvjedočuju tzv. arhajsku rim. abecedu s 21 slovnim znakom. Ona uz to ima tri znaka za brojeve, izvedena iz zapadnogrčkih slova za haknute suglasnike /pʰ/, /tʰ/, /kʰ/, kakvih u latinskom nije bilo; ta su slova, uz mnoge preobrazbe svojega lika, završila kao tobožnja lat. slova: M od grč. F /pʰ/ (pod utjecajem lat. MILLE: tisuća) za 1000, D (prepolovljeni znak tisućice) za 500, C od grč. Q /tʰ/ (pod utjecajem početnoga slova lat. CENTVM: sto) za 100, L od zapadnogrčkoga ↓ za /kʰ/ preko inačice ⊥ za 50. U slovoredu te arhajske abecede postoje i znaci za slova B, D, O kojih u etrurskoj pisanoj uporabi nema, zato što etrurski jezik nije znao za odgovarajuće zvučne suglasnike i samoglasnik o; očito su ta slova bila preuzeta izravno od Grka, ili pak s nekoga etrurskog alfabeta-uzorka. Jedan takav uzorak, ispisan po rubovima bjelokosne pisaće pločice iz Marsiliane d’Albegna, navodi i grč. slova Etruščanima nepotrebna. U starijoj rim. abecedi nema ni znaka za G, iako postoje čak tri znaka za K: C koje se pisalo ispred samoglasnika e i i, K ispred a i Q ispred o i u – baš kao i u etrurskom pisanju, što je jak razlog pretpostavci da su Rimljani učili pisati od Etruščana; još je jači razlog i to što je znak C od grč. G (gama) služio u starom lat. pismu i za bezvučno /k/ i za zvučno /g/, kao da ni Rimljani nisu, poput Etruščana, razlikovali zvučne od bezvučnih suglasnika. Zato je oko 250. pr. Kr. učeni rim. rob i potom oslobođenik Karvilije Ruga slovu C na njegovu donjem desnom kraju dodao okomitu crticu i pripisao mu značenje zvučnoga velara /g/; u slovored ga je uvrstio iza slova F, izbacivši prethodno s toga mjesta u latinskom nepotrebno slovo Z. U preuzetim grč. riječima s haknutim suglasnicima f /pʰ/, q /tʰ/, c /kʰ/ u starije su se doba ti suglasnici na latinskom pisali bez haka, kao nehaknuto p, t, c, a od II. st. pr. Kr. dodavalo se uz njih lat. h preoblikovano iz znaka kojim su zap. Grci pisali svoj hak. Tijekom I. st. poslije Kr., za pisanje grč. riječi i imena u lat. zapisima, ponovno je slovo Z bilo uvedeno kao pozajmljeno grč. slovo, ovaj put na posljednje, 23. mjesto, iza slova Y koje je također u tom razdoblju bilo pozajmljeno. Od tada puni lat. slovoredni niz ima 23 znaka i glasi: A B C D E F G H I K L M N O P Q R S T U X Y Z. On je kao temeljno uvijek isti znakovni sustav podjednako prepoznatljiv na ant. natpisima, u srednjovjekovnim lat. rukopisima i u jezgri svih novovjekovnih latinica. Izvedbeni pak stil pojedinih njegovih slova i ukupni izgled zapisa uvijek su jako raznoliki i uvjetovani prije svega pisaćom podlogom i namjenom zapisa. Za javne je natpise najpogodniji bio oblik slova zvan kvadratna, rustična ili kurzivna kapitala. Ona se u klas. razdoblju javljala i u rukopisnoj izvedbi za knjige te za javne i privatne isprave na pergamentu ili na drugim, manje trajnim podlogama, ali je ručno pisanje bilo prije svega okrenuto dnevnim potrebama i manje pomnjivim, kurzivnim oblicima pismena. Pri tom se, uz ostalo, razvila i tzv. kurzivna minuskula, koja je ubrzo postala opći oblik pisanja latinice i polazište za njezin daljnji razvoj smjenjivanjem glavnih srednjovj. latiničnih stilova, pod imenima prekaroline, karoline, gotice te humanistike kao prethodnice današnjih latiničnih pisama. Na sve te oblike lat. pismenosti i kulture u pojedinih se eur. naroda od ranoga sr. vijeka nadalje počela prirodno nadovezivati njihova pismenost na nar. jezicima, uz potrebne prilagodbe znakova za glasove kojima nije bilo bar sličnih u lat. jeziku; ponajviše spajanjem više postojećih suglasničkih slova ili s pomoću dijakritičkih znakova, usp. njem. tsch i engl. ch (starofranc. ch) za glas sličan hrv. č, njem. sch, tal. sc i engl. sh za slično hrv. š, i sl. Misionarska djelatnost i kolon. uprava razmjerno su rano počeli iznositi nacionalno prilagođene eur. latinice u Afriku, Aziju, obje Amerike i Oceaniju. S vremenom su se počeli stvarati i prilagođeni latinični sustavi za bilježenje liturgijskih prijevoda na urođeničke jezike. Takvim je sustavima, nakon osamostaljivanja kolonija, provođeno i sustavno novovjekovno opismenjivanje mnogih afričkih, američkoindijanskih i tihooceanskih jezika. Latinicom se, pod eur. kulturnim i gosp. utjecajem, od 1885. piše na vijetnamskom, ona je 1928. bila uvedena kao službeno pismo u Turaka; kao transkripcijski sustav (pinyin) i pomoćno pismo pri učenju jezika od pol. XX. st. služi u Kini, a kao sredstvo javnoga pisanog priopćivanja (npr. natpisi ulica ili trgovina namijenjeni stranim turistima i sl.) na Tajvanu. S osloncem na engleski kao svj. jezik i na današnju računalnu industriju, latinica sve više postaje svj. pismo.

Kako je dio Hrvata nakon svoje doseobe bio pokršten iz zapadne, latinske Crkve, lat. jezik i latinica postali su i za njih jezikom, odn. pismom bogoslužja i drž. uprave. Latinicom su se u Hrvatskoj bilježili ponajprije javni lat. natpisi i isprave već u doba nar. vladara (VIII–XI. st.). Od XIV. i XV. st. (zadarski statut sestara dominikanki 1345., Šibenska molitva 1387., latinični prvotisak Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495) latinica postaje, uz glagoljicu, odn. uz bosančicu, i treće pismo za zapise na hrvatskom, a pod nazivom šćavet od pol. XVIII. st. i za staroslavenske crkv. knjige. Sve do ilirskoga gibanja 1830-ih sjeverni su Hrvati pisali prilagođenom madžarskom, a južni prilagođenom tal. latinicom, odatle npr. Rechi Szlovenszke… u red posztaulyene u naslovu Habdelićeva Dictionara (1670) prema chnige, diche ter huaglenia, gne stuorenia kod Marulića ili narescegne, po Trescgni i Godiscta u naslovu Bunićeva rukopisa Fenice (1668). Uz to su pojedini pisci svoj latinični pravopis nerijetko mijenjali od prigode do prigode, npr. prema raspoloživim tiskarskim slovima. Toj po Maretiću »gadnoj zbrci« prvi je pokušao stati na put Š. Budinić, koji u naslovu svoje Summe (1583) piše sloxena, ali već i častnim učitegliem … tumačena, s dijakritičkim znakom za č preuzetim iz češ. husitskoga pravopisa. Vitezović pokušava preurediti pisanje hrv. latinicom u Kronici (1696), u Plorantis Croatiae (1702) i pogotovu u izgubljenoj raspravici koju sam naziva Ortografijom iliričkom; u Priricsniku pak (1703) izjavljuje da već odavna ima prikladno rješenje za pisanje latinicom, dodajući »ali dòsih dób potribna k’ tomu slova nemogah csinit napraviti«. Ipak ta svoja rješenja za hrv. latinicu u duhu načela jedno slovo za jedan glas nije uspio nametnuti tadanjoj javnosti. Tek je Lj. Gaj, dijelom i pod njegovim utjecajem, u Kratkoj osnovi (1830) preuredio hrv. latinični pravopis sa samim jednoslovima, pa i za palatale. Svoj današnji temeljni oblik hrv. je latinica ugl. dobila tek u njegovu Pravopiszu iz 1835., koji je pisan prema Kollárovim i Šafaříkovim preporukama i u kojem su vraćeni dvoslovi dj (= đ), lj, nj, tj (= ć). Uz to se u 1. godištu Danice 1835. pojavio dvoslov mjesto jednoslova za isti glas u obliku ğ (= g s nadslovkom) kakav je predlagao Gaj u Kratkoj osnovi, a na pragu XVIII. st. Vitezović. Istih se godina u hrv. onodobnom tisku, kao zamjena za dvoslov tj, pojavio jednoslov ć preuzet iz polj. abecede, ali napadno sličan Vitezovićevu jednoslovu za isti glas, u obliku c’ (c s apostrofom). Nakon tih dodatnih promjena preuređena Gajeva latinica imala je još četiri dvoslova: dž, dj, lj, nj; za njih je Akademija, za potrebe točnijega bilježenja izgovora u svojem rječniku, god. 1880. uvela jednoslove đ, ģ ļ, ń, kojima je naknadno dodan i Budmanijev jednoslovni znak za glas /dz/; oni se i danas rabe u nekim Akademijinim izdanjima. Službeni pak pravopis za škole i širu javnost zadržao je dvoslove dž, lj, nj, dok je mjesto dj Brozov pravopis iz 1892. u škole uveo Akademijino đ. Tako je dosegnuto onih 30 slovnih znakova što ih ima i latinica iz današnjih hrv. pravopisa: A a, B b, C c, Č č, Ć ć, D d, Dž dž, Đ đ, E e, F f, G g, H h, I i, J j, K k, L l, Lj lj, M m, N n, Nj nj, O o, P p, R r, S s, Š š, T t, U u, V v, Z z, Ž ž.

latinica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 6.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35566>.