latinska književnost

latinska književnost, u najširem značenju, svekolika književnost nastala na latinskom jeziku u trima epohama: antici, srednjovjekovlju i novovjekovlju. U hrvatskoj se tradiciji antička latinska književnost redovito prema državnomu središtu zove rimskom književnošću (→ rimska književnost), pa je termin latinska književnost ograničen samo na dva posljednja vremenska odsječka, srednjovjekovni (od VI. do XIII. st.) i novovjekovni (od XIV. st. naovamo).

Srednjovjekovna latinska književnost

Kao simbolična međa antike i srednjovjekovlja spominje se nekoliko datuma: 476., godina pada Zapadnoga Rimskoga Carstva; 524., godina Boetijeve smrti; 529., kada je prestala postojati Akademija u Ateni; 534., kada je dovršena kodifikacija rimskog prava; 568., godina uspostave langobardske države. U književnosti svijest o smjeni epoha postaje uočljivom polovicom VI. st. Dok Boetije (oko 480–524) još vjeruje u budućnost Rima, Kasiodor (oko 490 – oko 583) u propadanju istočnogotske države vidi kraj antičkoga svijeta: oko 550. povlači se u kalabrijski samostan Vivarium i zajedno sa subraćom posvećuje skupljanju i prepisivanju starih rukopisa, nastojeći iz antičkoga nasljeđa sačuvati ono što je korisno za razumijevanje »Biblije« i plodonosno za kršćansku kulturu.

Kasiodorov rani pokušaj posredovanja, koji najbolje dolazi do izražaja u »Udžbeniku božanskih i svjetovnih znanosti« (»Institutiones divinarum et saecularium litterarum«, oko 562), pokazuje kako je središnje pitanje latinskoga srednjovjekovlja odnos prema poganskoj antici. Kasiodorova pomirbenost, u duhu razumijevanja kakvo zagovaraju veliki crkveni oci Augustin i Jeronim, daleka je od korjenite negacije svojstvene ranomu kršćanstvu (npr. u Pavla, 2 Kor 6,14–16). No napetost između dviju ideološki neusuglasivih sastavnica tradicije obilježit će cijelo srednjovjekovlje. Neki klasični autori bit će podvrgnuti blagoj kristijanizaciji, poput Seneke, koji se naknadno promeće u prijatelja kršćana i korespondenta sv. Pavla; u nekim slučajevima takva preoblika ide i dalje, pa se, primjerice, u XIII. st. javlja legenda o Ovidiju kao biskupu u crnomorskim Tomima, mjestu njegova progonstva; napokon, neki srednjovjekovnici drže svojom zadaćom nadomjestiti u cijelosti pojedine klasične autore, poput gandersheimske opatice Hrotsvithe, koja u lektirnome kanonu želi zauzeti Terencijevo mjesto. Jedan je od najmoćnijih postupaka »pripitomljavanja« poganske književne baštine alegoreza, koja ispod površinskoga privida otkriva dublji moralni ili religiozni smisao. Tako je već u IV. st. Vergilijeva četvrta ekloga bila tumačena kao navještaj Kristova rođenja; u XII. st. lascivni su se Ovidijevi stihovi, nakon propuštanja kroz alegorijski filtar, pokazali uporabljivom građom i za propovijedi i za odgojne traktate.

Osnovna je recepcijska kategorija autor, a ne žanr: žanrovska svijest često je vrlo niska, a žanrovske inovacije razmjerno su skromne i kasne (npr. sekvencija i liturgijska drama, od kraja IX. st.). Izrazit odmak od antičkoga nasljeđa pokazuje stihotvorstvo: osim pojave novih, akcenatsko-silabičkih stihova (rhythmi), i tradicionalni antički oblici (carmina metrica) stječu nova obilježja, poput rime ili strofičke organizacije. Više od polovice antičkih metara u srednjovjekovlju dobiva rimu, a takvi se versifikacijski postupci i terminološki ozakonjuju (npr. heksametri sa završnom rimom zovu se versus caudati, s rimom na sredini i na kraju stiha versus leonini itd.).

Srednjovjekovna latinska književnost golemim je dijelom književnost na naučenom, »mrtvom« jeziku. Čak i nekolicina ranih autora, kod kojih je opravdano pretpostaviti da su bili izvorni govornici latinskoga, književni je latinski učila u školi, a on se uvelike morao razlikovati od njihova kućnoga, ophodnoga jezika. Upravo zbog toga što nije bio povlastica nijedne etničke zajednice, latinski je u cijelome srednjovjekovlju bio nosivi jezik državne uprave, bogoslovlja, filozofije, prirodnih znanosti i lijepe književnosti te – uz Crkvu – istodobno i najjači povezni čimbenik zapadnoga svijeta. No nadnacionalni, sveeuropski značaj srednjovjekovnoga latiniteta ne isključuje pokrajinske i narodnosne posebnosti, koje se ponajprije očituju u raznolikim tematskim, žanrovskim i versifikacijskim afinitetima ili pak u brzini prihvaćanja stilskih novina.

Iako je od utemeljenja srednjovjekovne latinske filologije proteklo više od stoljeća – u akademski ju je život 1889. na Münchenskom sveučilištu uveo Ludwig Traube – velik je dio građe još i sada što nepoznat, što dostupan samo u nepouzdanim izdanjima ili tek djelomično proučen. Neka područja i razdoblja ostala su gotovo neosvijetljena, dok druga obiluju primarnim i sekundarnim svjedočanstvima (npr. karolinško IX. st., XII. st. u Francuskoj); velika je nepoznanica svjetovna književnost, kojoj često nije bila zajamčena sigurna predaja. U takvim okolnostima ne postoji potpuna suglasnost oko periodizacije srednjovjekovne latinske književnosti. S obzirom na središnju recepcijsku ulogu uzornih autora (auctores), često se spominju Vergilijevo, Horacijevo i Ovidijevo doba (aetas Vergiliana, VIII–IX. st.; aetas Horatiana, X–XI. st.; aetas Ovidiana, XII–XIII. st.). Iako počiva na vrijednosnim kriterijima, najstalnijom se pokazala petočlana podjela, u kojoj se drugo i četvrto razdoblje (IX. i XII. st.) izdvajaju kao vrhunci književne produkcije, dok su preostala tri skromnijih estetskih dometa.

Prijelazno razdoblje (od polovice VI. do kraja VIII. st.)

Politički i gospodarski raspad Rimskoga Carstva raznoliko je utjecao na kulturni život u negdašnjim provincijama. Zbog dobrohotna odnosa istočnogotske, a potom i langobardske vlasti prema klasičnom kulturnomu nasljeđu, Italija je bila pošteđena velikih lomova. O pionirskoj posredničkoj ulozi Kasiodorovoj već je bilo riječi; o njegovu historiografskom zanimanju svjedoče »Kronika« (»Chronica«, od Adama do 519), »Crkvena povijest« (»Historia ecclesiastica«) te »Povijest Gota« (»Historia Gothorum«), poznata samo prema preradbi Gota Jordanesa. Ideale Kasiodora, »spasitelja zapadne civilizacije«, dijeli i njegov nešto stariji suvremenik Benedikt iz Nursije (oko 480 – oko 550), osnivač benediktinskoga reda i autor kratkoga »Pravila samostanaca« (»Regula monachorum«), najutjecajnijega priručnika zapadnoga redovništva. Uz Kasiodora, zacijelo je najuočljivija književna figura na Apeninskom poluotoku bio Grgur I. Veliki (oko 540–604., papa od 590), autor »Razgovora o životu i čudesima italskih otaca« (»Dialogi de vita et miraculis Patrum Italicorum«) i klasičnog egzegetičkoga djela »Tumačenja Knjige Jobove« (»Moralia in Job«); njegova obilata korespondencija (oko 850 pisama) prvorazredno je kulturnopovijesno vrelo. U Galiji je djelovao Italac rodom Venancije Fortunat (oko 530–600), biskup u Poitiersu, autor epa »Život sv. Martina« (»Vita S. Martini«), velikoga broja prigodnih stihova (»Raznolike pjesme« – »Miscellanea«, u 11 knjiga) te crkvenih himana (»Usta moja, opjevajte« – »Pange, lingua, gloriosi«; »Barjaci kreću Kraljevi« – »Vexilla regis prodeunt«). Raznovrsnih je književnih interesa i Grgur Turonski ili Tourski (Gregorius Turonensis, Georgius Florentius; 538–594), pisac hagiografija i najvažnije povijesti merovinške države (»Franačka povijest« – »Historia Francorum«).

Na rubnim dijelovima negdašnjega Carstva prilike su bile raznolike. Nakon pada vandalske države polovicom VI. st. i prodora islama u VII. st. Afrika prestaje biti dijelom zapadnoga svijeta. Na Iberskom poluotoku djeluje nekoliko istaknutih pisaca-biskupa: Martin iz Brage (Martinus Bracarensis; oko 515–580), rodom Panonac, autor je moralističkih spisa (npr. »Obrazac čestita života« – »Formula vitae honestae«) i prigodnih pjesama; plodan je stihotvorac Eugenije iz Toleda (Eugenius Toletanus; u. 657), dok je njegov nasljednik Ildefonz (Ildefonsus Toletanus; oko 607–667) autor važnih teoloških djela. No središnja je osoba nedvojbeno Izidor Seviljski (Isidorus Hispalensis; oko 560–636), enciklopedist, autor »Etimologija« (»Etymologiae« /»Origines«/), golema kompendija u 20 knjiga, u kojem s pomoću podrijetla riječi prikazuje raznorodna područja znanja, od tzv. slobodnih umijeća, medicine i prava do zemljopisa, kozmologije i antropologije; djelo je jedan od temeljaca cjelokupnoga zapadnoga srednjovjekovlja. Padom zapadnogotskoga kraljevstva 711. na dulje vrijeme zamire latinska književnost na Pirenejskom poluotoku.

Na Britanskom otočju najjače je žarište latinske kulture bila Irska, gdje se već u VI. st. pojavljuju hagiografski, egzegetički i gramatički tekstovi, katkad neobičnih jezičnih obilježja (»Irske izreke« – »Hisperica famina«). Potkraj VI. i početkom VII. st. irski redovnici sve više djeluju izvan rodnoga otoka: opat Kolumban (Columbanus; oko 540–615) osniva u Francuskoj samostan Luxeuil, a u Italiji Bobbio. Irskomu poticaju valja zahvaliti i obnovu zanimanja za latinsku produkciju u Engleskoj. Nakon Gilde Mudroga (Gildas Sapiens), koji je oko 540. sastavio »Propast i tužaljku Britanije« (»De excidio et conquestu Britanniae«), prvi je važniji engleski pisac Aldhelm (oko 640–709), opat u Malmesburyju, a potom biskup u Sherborneu, autor proznoga traktata »O djevičanstvu« (»De virginitate«), koji je sam parafrazirao u oduljoj heksametarskoj pjesmi; njegova rasprava o metrici u obliku pisma (»Pismo Acirciju« – »Epistola ad Acircium«) dugo je služila kao osnovni priručnik. Među Anglosaksoncima nedvojbeno najugledniji latinski pisac bio je Beda Časni (Beda Venerabilis; oko 673–735), koji je za školske potrebe napisao rasprave o metrici, retorici, pravopisu, prirodoznanstvu, produbljeno se bavio pitanjima kronologije (»O računanju vremena« – »De temporum ratione«) i biblijske egzegeze (»Trideset pitanja uz Knjige kraljeva« – »In libros Regum quaestiones XXX«), u »Martirologiju« (»Martyrologium«) postavio temelje istoimenomu književnom obliku, no najviše se proslavio »Crkvenom poviješću naroda Angla« (»Historia ecclesiastica gentis Anglorum«), koja započinje Cezarovim iskrcavanjem i proteže se do 731. Bedin vršnjak Bonifacije iz Wessexa (Bonifatius; oko 675–754) zaslužan je za širenje latinske kulture na području današnje Njemačke; od mnogobrojnih samostana koje je osnovao najvažniju će ulogu imati onaj u Fuldi (744).

Karolinška obnova (IX. st.)

Potkraj VIII. st. očevidan pad obrazovnih standarda u kontinentalnoj Europi daje poticaj nastanku pokreta koji za cilj ima prosvjetnu obnovu. Ishodište je toga pokreta dvor Karla Velikoga (768–814) u Aachenu, na kojem se okuplja međunarodna učenjačka elita; u okviru Dvorske škole (Schola Palatina) rađa se novo kulturno zajedništvo zapadnoeuropskoga kruga, kudikamo trajnije od političke tvorevine koja ga je nadahnula. U samom je središtu obnoviteljskoga programa jezična reforma, temeljena na intenzivnom čitanju starih latinskih autora, poganskih i kršćanskih. Popratna je pojava takve pojačane lektire i bogata prepisivačka djelatnost, kojoj pridonosi i novo, jednostavnije i čitljivije pismo (karolinška minuskula). Književnost toga razdoblja osim jezične čistoće odlikuje i naglašena didaktičnost, a neizostavan su ukras i citati iz djela klasičnih autora. Osim teologije, koja se nalazi na vrhu piramide znanja, veliko zanimanje pobuđuju hagiografija i historiografija. Na poseban se način obnoviteljski ideal očituje u pjesništvu, koje se drži završnim stupnjem osnovne jezične poduke: skladaju se stihovi prema obrascu antičke kvantitativne metrike, većinom heksametri i elegijski distisi prigodna značaja.

U osmišljavanju i provedbi kulturnoga preporoda najistaknutiju je ulogu imao Alkuin (Alcuinus; oko 730–804), benediktinac iz opatije York, isprva ravnatelj tamošnje glasovite katedralne škole, a potom od 782. do smrti najbliži Karlov suradnik. Iako je za sobom ostavio važne naslove iz teologije, gramatike, retorike, hagiografije, opsežnu zbirku pisama i tristotinjak pjesama, među kojima se ambicioznošću i opsegom izdvajaju »Sveci crkve u Yorku« (»De sanctis Eboracensis ecclesiae«), Alkuinova književna djelatnost u sjeni je njegova promicateljskoga rada. Nakon sloma langobardskoga kraljevstva 774. na Karlovu je dvoru utočište našlo nekoliko uglednih Italaca: Petar iz Pise (Petrus Pisanus) podučavao je Karla latinskomu; Paulin Akvilejski (Paulinus; oko 750–802) također je bio učitelj gramatike; najslavniji od njih, Pavao Đakon (Paulus Diaconus; oko 730 – oko 799), koji je na dvoru proboravio samo četiri godine (782–786), istaknuo se kao povjesničar (»Rimska povijest« – »Historia Romana«; »Djela biskupa u Metzu« – »Gesta episcoporum Mettensium«; »Povijest Langobarda« – »Historia Langobardorum«). Najsnažnija pjesnička pojava bio je Vizigot Teodulf, biskup Orléansa (Theodulfus; oko 760–821); osim očekivanih teoloških i moralnih tema, njegovi stihovi bave se i svakodnevicom, a uz smisao za dojmljive podrobnosti pokazuju i visoku formalnu dorađenost.

Nakon Karlove smrti 814. Dvorska škola gubi svoj prestižni položaj, a sve utjecajnijim središtima književne djelatnosti postaju samostani i biskupski dvorovi. Jedan je od važnijih pisaca drugoga karolinškoga naraštaja Einhard (Eginhardus; oko 770 – 840), autor »Životopisa Karla Velikoga« (»Vita Karoli Magni«), napisana po uzoru na Svetonijeve biografije rimskih careva. Počasni naslov Učitelja Njemačke (Praeceptor Germaniae) zaslužio je Hraban Maur, Alkuinov učenik (oko 780–856); uz prirodoznanstvenu enciklopediju na tragu Izidora Seviljskoga »O svemiru« (»De universo« ili »De rerum naturis«), rasprave »O obrazovanju svećenika« (»De institutione clericorum«) i »O pronalasku jezikâ« (»De inventione linguarum«), bavio se tehnički zahtjevnim tzv. »figuralnim« pjesmama (carmina figurata, u zbirci »Knjiga o pohvalama sv. Križa« – »Liber de laudibus s. Crucis«). Hrabanov učenik u Fuldi bio je Walahfrid Strabon (oko 809–849), učitelj Karla Ćelavoga, autor stihovane »Wettinove vizije« (»Visio Wettini«), »Života sv. Mame Cezarejskoga« (»Vita s. Mammae«), »Vrtića« (»Hortulus«), »Kipa Teodorikova« (»De imagine Thedrici«). Walahfridov prijatelj i suučenik kod Hrabana Gottschalk (Godescalchus; oko 800–869) proboravio je dvije godine na dvoru hrvatskoga kneza Trpimira i nakon povratka do smrti bio zatočen zbog nauka o predestinaciji; pisao je teološke i gramatičke rasprave te stihove prožete dubokom religioznošću. U raspravu o predestinaciji uključio se i treći Hrabanov učenik, Lup iz Ferrièresa (Servatus Lupus; oko 805 – oko 862), autor svetačkih životopisa, himana, propovijedi, teoloških traktata, filološki i povijesno zanimljivih pisama, no najzaslužniji kao skupljač starih rukopisa i tekstolog. Predestinacijskoj polemici nije izmaknuo ni Ivan Škot Eriugena (Johannes Scottus Eriugena; oko 810 – oko 877), Irac, vrstan grecist, koji je u svojem glavnom djelu, dijalogu »O razdiobi prirode« (»De divisione naturae«), pokušao pomiriti kršćansku i novoplatonsku tradiciju. Njegov sunarodnjak Sedulije Škot (Sedulius Scottus; polovica IX. st.), također dobar poznavatelj grčkoga, sastavio je »Knjigu o kršćanskim vladarima« (»Liber de rectoribus christianis«), državnički priručnik u mješavini stihova i proze, no najzanimljiviji su dio njegove ostavštine pjesme u različitim klasičnim metrima prožete ironijom i autoironijom.

Po svoj prilici, tomu razdoblju pripada i jedan od najzanimljivijih tekstova cjelokupnoga latinskoga srednjovjekovlja, ep »Valter« (»Waltharius«), herojsko-ljubavna priča smještena u razdoblje provale Huna; nakon niza iskušenja i obračuna sa suparnicima, koji uključuju i groteskno međusobno sakaćenje, naslovni junak zadobiva voljenu Hildegundu i nasljeđuje oca na prijestolju.

Deseto i jedanaesto stoljeće

Slabljenjem karolinške države, središta književnoga života postale su katedralne i samostanske škole. Latinska književnost toga razdoblja pokazuje raznolike, katkad i proturječne tendencije. Nestankom zajedničkoga političkoga okvira gubi se i zanimanje za opću povijest, koju nadomještaju različiti oblici specijalizirane historiografije: samostanske kronike, povijesti biskupija, plemena ili vladarskih kuća. Neklasični stihovi ponovno postaju popularni; na cijeni su i prijevodi s grčkoga.

Najvažnija novina u žanrovskom repertoaru, tzv. sekvencija, vezuje se uz ime Notkera Mucavca (Notker Balbulus; oko 840–912), redovnika u St. Gallenu, no on je zapravo samo usavršitelj toga lirskoga oblika, koji se iz liturgije ubrzo proširio i na svjetovno pjesništvo, a u liturgiji naposljetku gotovo izjednačio s himnama. U proznim »Karlovim djelima« (»Gesta Karoli«) Notker se pokazuje kao nadaren pripovjedač. Izrazito su jake osobnosti Rather iz Liègea (Ratherius; oko 905–974), veronski biskup, i Liutprand (oko 920–oko 972), kremonski biskup, autor rugalačkoga »Izvješća o carigradskom poslanstvu« (»Relatio de legatione Constantinopolitana«), životopisa Otona I. Velikoga i polemički intonirane suvremene povijesti »Uzdarje« (»Antapodosis«). U mnoštvu kroničara ili ambicioznijih historiografa ističu se Flodoard (Flodoardus; oko 894–966), autor »Povijesti reimske crkve« (»Historia Remensis ecclesiae«); Widukind iz Corveya (Widukindus Corbeius; oko 925–oko 973) i Thietmar iz Merseburga (975–1018), pisci povijesti Sasa; kapelan dužda Petra II. Orseola Ivan Đakon (umro nakon 1018), povjesničar Venecije (»Venetska kronika« – »Chronicon Venetum«), važan i za ranu hrvatsku povijest; češki monah Kristijan (? kraj X. st.) opisao je »Život i mučeništvo sv. Vjenceslava i sv. Ludmile« (»Vita et passio s. Venceslai et s. Ludmilae«).

O utjecajnosti katedralnih škola svjedoči i slava njihovih predstojnika: Gerbert iz Reimsa (Gerbertus; oko 940–1003) prvi je na Zapadu u matičnome spisu upotrijebio arapske brojke; Fulbert (Fulbertus; oko 960–1028), upravitelj škole u Chartresu, slovio je za najučenijega teologa svojega doba. Pojava je za sebe Hrotsvitha (Hrotsvith; oko 935–oko 973), redovnica iz Gandersheima, koja je uz povijesne pjesme u heksametrima napisala i šest proznih drama o kršćanskim djevicama i isposnicima, na ustuk Terencijevim komedijama. Po svoj prilici iz polovice X. st. potječe »Teodulova ekloga« (»Ecloga Theoduli«), prenje u leoninskim heksametrima između pastira Pseustisa (Lašca) i pastirice Alitije (Istine), u kojem se sukobljuju grčki mit i »Stari zavjet«; tekst je stoljećima služio kao školska lektira.

I u XI. st. zatječemo nekoliko slavnih djela nepoznata autorstva. »Bijeg sužnja« (»Ecbasis captivi«) životinjski je ep u kojem tele, lisica, vuk, lav, vidra, ptice, jež i različite druge životinje uprizoruju priču o neiskusnom mladom redovniku izvrgnutomu svjetovnim iskušenjima. Vremenski je vjerojatno blizak »Ruodlieb«, također u leoninskim heksametrima, u kojem vitez, naslovni junak, anticipira ključne motive tzv. chansons de geste (npr. odlazak u tuđinu, služba stranomu kralju). Iz polovice su XI. st. i »Pjesme iz Cambridgea« (»Carmina Cantabrigiensia«), nazvane tako po mjestu gdje se čuva rukopis, iako su nastale na njemačkome tlu; riječ je o zbirci od 49 pjesama raznorodne tematike, prema širokoj suglasnosti najvrjednijoj u tom razdoblju.

Ni u tom stoljeću ne jenjava zanimanje za suženu povijesnu vizuru: »Djela biskupa hamburške Crkve« (»Gesta Hammaburgensis ecclesiae pontificum«) Adama Bremenskoga (1045 – oko 1085) važno su vrelo za ranu povijest Polapskih Slavena; Vipon (Wipo; umro nakon 1046) pisac je panegirika i sekvencija, ali i biograf Konrada II.; samostanski je kroničar Lampert iz Hersfelda (Lampertus Herveldensis; oko 1024–88), možda i autor »Pjesme o saskom ratu« (»Carmen de bello Saxonico«). Zanimanje za univerzalnu povijest obnavlja Herman Kljasti iz Reichenaua (Hermannus Contractus; 1013–54) svojom »Kronikom« (»Chronicon«), koja od Kristova rođenja seže do godine autorove smrti. Dragocjeno je povijesno vrelo i zbirka pisama Petra Damianija (Petrus Damiani; oko 1007–72), asketskoga propovjednika i moralista, žestokoga protivnika poganske antike.

Dvanaesto stoljeće: zlatni vijek

U XII. st. latinsko stvaralaštvo doseže vrhunac u lirici, epici, drami i mnogobrojnim proznim vrstama. Procvatu pridonose raznoliki poticaji, unutarnji i vanjski: sustavnije proučavanje antičke baštine; skolastička obnova zanimanja za filozofiju i znanost; sukob svjetovne i crkvene vlasti oko investiture koji i u književnosti izaziva bipolarne podjele; unutarnje previranje u Crkvi; križarski ratovi koji otvaraju vrata Istoka.

Mijena se osobito dobro ogleda u lirici. Marbod iz Rennesa (Marbodus Redonensis; oko 1035–1123) u »Knjizi od deset poglavlja« (»Liber decem capitulorum«) sažeo je vlastito poimanje života, a sastavio je i prvu srednjovjekovnu poetiku (»O ukrasima riječi« – »De ornamentis verborum«); Balderik iz Bourgueila (Baldericus Burguliensis; 1046–1130) nenadmašan je prigodničar; Hildebert iz Lavardina (1056–1133) autor je antologijskih elegija, himana i epigrama. S vremenom »ritmičko« pjesništvo stječe izrazitu prevlast nad »metričkim«: to se najprije očituje u religioznoj lirici, npr. u sekvencijama Adama od sv. Viktora (Adam a S. Victore, Adam de Saint-Victor; oko 1110–92). No iznimnu popularnost dosežu takvi stihovi u svjetovnoj lirici: ljubavnim, vinskim, satiričnim pjesmama vaganata (→ golijardi), u kojima je invektivni i erotski naboj često vrlo visok (»Kad u krčmi zasjednemo« – »In taberna quando sumus«; »Kad se jednom otpjeva ’Idite po svijetu’« – »Cum ’in orbem universum’ decantatur ’ite’«); najpoznatiji zbornik takvih pjesama potječe iz bavarskoga samostana Benediktbeuern (»Buranske pjesme« – »Carmina Burana«). Iz mnoštva bezimenih izdvajaju se tri vagantska klasika: Hugo Primas iz Orléansa (oko 1093 – oko 1160), samo po nadimku poznati Nadpjesnik (Archipoeta) i Gautier iz Châtillona (oko 1135–1201).

Gautier je i autor epa »Aleksandrida« (»Alexandreis«) o Aleksandru Velikom, koji se u školama čitao ravnopravno uz »Eneidu«. Antičkom temom bave se u svojim epovima i Josip iz Exetera (Josephus Iscanus; umro oko 1210: »Trojanski rat« – »De bello Troiano«) i Šimun Zlatna Koza (Simon Aurea Capra: »Ilijada« – »Ilias«). Nivard iz Genta (Nivardus Gandensis; prva polovica XII. st.) u alegorijskom je ključu spjevao životinjski ep o vuku Izengrimu i liscu Reinardu, izrazito satiričnih obilježja (»Izengrim« – »Ysengrimus«). U bliskom »Zrcalu budala« (»Speculum stultorum«) Nigela Wirekera iz Canterburyja (Nigellus Wireker; oko 1130 – oko 1200) glavni je junak magarac Brunel.

Dva potonja epa napisana su u elegijskim distisima: o popularnosti toga metra svjedoče i tzv. elegijske komedije, koje nisu bile namijenjene pozornici nego čitanju ili recitiranju: dijaloške dionice smjenjuju se s pripovjednima, a antički komički zapleti prilagođuju srednjovjekovnome ukusu (Vital iz Bloisa, Vilim iz Bloisa). Prave glumce zahtijeva crkvena drama, koja je nastala iz jutarnjega uskrsnoga bogoslužja već u X. st. (»Pohod grobu« – »Visitatio sepulchri«), a s vremenom se osamostalila i tematski proširila – od Kristove muke prema njegovu rođenju, a potom i na različite biblijske sadržaje i svetačke legende (»Velika muka« – »Ludus paschalis sive de passione Domini«; »Božićno prikazanje« – »Ludus scenicus de Nativitate Domini«; »Stranac ili Ukazanje u Emausu« – »Peregrinus«). Vrhunsko je djelo dramske književnosti »Komad o Antikristu« (»Ludus de Antichristo«) anonimnoga bavarskoga klerika, nastao oko 1160.

U tom je razdoblju vrlo popularna vrsta bilo prenje (conflictus, altercatio, dialogus), s uporištem u antičkoj dijaloškoj eklozi. Teme su raznovrsne: »Svađa seljakâ i klerikâ« (»Altercatio rusticorum et clericorum«), »Razgovor Smrti s čovjekom« (»Dialogus Mortis cum homine«), »Prepirka udova« (»Disputatio membrorum«), »Rasprava između vode i vina« (»Conflictus aquae et vini«), pa i to je li bolji ljubavni izbor klerik ili vitez (»Filida i Flora« – »Phyllis et Flora«; »Koncil u Remiremontu« – »Concilium in Monte Romarici«).

U mješavini proze i stiha pišu Bernard iz Toursa (Bernardus Silvestris: »Ukupnost svijeta« – »De mundi universitate«) i njegov učenik Alan iz Lillea (Alanus ab Insulis; oko 1120–1202: »Plač Prirode« – »Planctus Naturae«), koji u »Protuklaudijanu« (»Anticlaudianus«) daje alegorijski stihovani pregled cjelokupne suvremene znanosti. No pravi je medij filozofije i teologije proza. Najizvorniji je u tom području Petar Abélard (Petrus Abaelardus, Pierre Abélard; 1079–1142), jedan od utemeljitelja skolastičke dijalektike (»Da i ne« – »Sic et non«); njegova autobiografska »Povijest nevolja« (»Historia calamitatum«) usredotočena je na nesretnu ljubav prema učenici Heloizi. Abélardov je antipod Bernard iz Clairvauxa (Bernardus Clarevallensis; 1090–1153), izrazito nesklon skolastici, ali iznimno utjecajan kao redovnik, teološki pisac, propovjednik i epistolograf. Učenik je Abélardov Ivan od Salisburyja (Ioannes Saresberiensis; oko 1115–80), autor »Polikratika« (»Policraticus«), rasprave o moralu i politici. Sklonost za historiografiju i politološku refleksiju pokazuje Otto iz Freisinga (1114–58: »Djela cara Fridrika I.« – »Gesta Friderici I imperatoris«; »Dvije države« – »De duobus civitatibus«); Vilim iz Malmesburyja (oko 1090 – oko 1143) pisac je »Djela engleskih kraljeva« (»Gesta regum Anglorum«) i »Novije povijesti« (»Historia novella«); Suger iz Saint-Denisa (1081–1151) autor je »Životopisa kralja Luja Debeloga« (»Vita Ludovici Grossi regis«); Guibert iz Nogenta (Guibertus Novigentensis; oko 1055 – oko 1125) najpoznatiji je povjesničar Prvoga križarskog rata, o kojem je pisao i Vilim Tirski (oko 1130 – oko 1183), zanimljiv i za hrvatsku povijest (»Povijest događaja u prekomorskim krajevima« – »Historia rerum in partibus transmarinis gestarum«); Saxo Grammaticus (1150 – oko 1204) prikazuje staru dansku povijest (»Gesta Danorum«), a Helmond iz Bosaua (oko 1125 – oko 1177) propast Polapskih Slavena (»Slavenska kronika« – »Chronica Slavorum«). Legendarnom poviješću bavi se Velšanin Galfred iz Monmoutha (Geoffrey of Monmouth; oko 1100 – oko 1154), a njegov sunarodnjak Gerald iz Walesa (Giraldus Cambrensis; oko 1146–1223) zanima se i zemljopisom i odnosom crkvene i svjetovne vlasti. Na francuskom je dvoru djelovao Andrija Kapelan (Andreas Capellanus), sastavljač kulturnopovijesno zanimljivoga traktata »O ljubavi« (»De amore«). Pokršteni španjolski židov Petar Alfonzov (Petrus Alfonsi; ? 1062 – oko 1140) napisao je »Pouku za klerike« (»Disciplina clericalis«), najstariju srednjovjekovnu zbirku novela, oslanjajući se na pripovjednu baštinu Istoka. Kao autori poetičkih priručnika istaknuli su se Francuz Matija iz Vendômea (u. oko 1175) i Englez Galfred iz Vinsaufa (Galfredus de Vino salvo; u. oko 1210).

Trinaesto stoljeće: kraj srednjovjekovne latinske književnosti

Duhovni život XIII. st. odsudno obilježavaju dvije pojave: razvoj sveučilištâ i osnutak novih crkvenih redova. Međunarodna intelektualna elita okupljena na sveučilištima (Pariz, Montpellier, Toulouse; Oxford, Cambridge; Bologna, Padova, Siena, Napulj; Salamanca, Sevilla) preuzima središnju znanstvenu i kulturnu ulogu, potiskujući katedralne i samostanske škole. Franjevci i dominikanci snažno djeluju i izvan svojih redovničkih kuća – osobito u gradovima, koji tada počinju jačati – i daju nov poticaj filozofskim, teološkim i prirodoznanstvenim istraživanjima. S jačanjem građanstva raste i broj laika koji pišu na latinskome. Iako se sve više afirmiraju nacionalne književnosti, latinski tekstovi brojnošću još nadmašuju ukupnu produkciju na narodnim jezicima. I ovo razdoblje u znaku je krupnih proturječnosti: sekularizacija znanosti popraćena je jačanjem osobne religioznosti, nerijetko mističnih obilježja, a enciklopedijske sinteze (summae, specula) smjenjuju se s usitnjenim, pojedinačnim istraživanjima. Nedodirljivu autoritetu pisanih izvora suprotstavlja se izravno motrenje stvarnosti, katkad potpomognuto i pokusima, čime se stvaraju temelji modernih prirodnih znanosti.

Ta je orijentacija jasno uočljiva u djelu dominikanca Alberta Velikoga (Albertus Magnus; oko 1193–1280), rodom iz okolice Ulma, koji je komentarom dotad poznatih Aristotelovih djela do vrhunca doveo kršćanski aristotelizam, sastavivši, među ostalim, temeljne priručnike iz botanike i zoologije (»O raslinju« – »De vegetabilibus«; »O životinjama« – »De animalibus«). Njegov učenik Toma Akvinski (Thomas Aquinas; oko 1225–74), nazvan doctor angelicus, najveće je ime zrele skolastike, autor klasične »Teološke sume« (»Summa theologica«) i »Sume protiv pogana« (»Summa contra gentiles«). Engleski franjevac, poliglot R. Bacon (oko 1215–94), zauzimao se za empirijsku utemeljenost znanosti i njihovo jedinstvo (»Veće djelo« – »Opus maius«; »Manje djelo« – »Opus minus«; »Treće djelo« – »Opus tertium«). Njegov talijanski subrat Bonaventura (Iohannes Fidanza, Giovanni di Fidanza; 1221–74), doctor seraphicus, predstavnik je mistično-asketskoga smjera u franjevačkoj skolastici. Ivan Duns Škot (Johannes Duns Scotus; oko 1265–1308), pripadnik istoga reda, djelatan u Oxfordu, Parizu i Kölnu (doctor subtilis et Marianus), zagovara prednost ljubavi i volje pred razumom (»Oxfordski komentari« – »Opus Oxoniense«). Najambiciozniji je pokušaj usustavljivanja znanja »Veliko zrcalo« (»Speculum maius«) dominikanca Vincencija iz Beauvaisa (Vincentius Bellovacensis; u. 1264).

U XIII. st. latinski prestaje biti jezikom svjetovnoga pjesništva, ali u duhovnoj lirici još se pojavljuju tekstovi vrhunskoga dometa. Filip Kancelar (u. 1236) nasljedovatelj je Adama od sv. Viktora; Stjepan Langton (Stephanus Langton; u. 1228) spominje se kao autor »zlatne« duhovske sekvencije »Veni, Sancte Spiritus«; franjevac Jacopone da Todi (1236–1306) sastavio je znamenitu »Stala Majka« (»Stabat Mater«); Toma iz Celana (Thomas Celanus; oko 1190–1260), uz dva životopisa Franje Asiškoga, vjerojatni je autor poznate sekvencije u misi za pokojnike »U dan gnjeva« (»Dies irae«); i Toma Akvinski ogledao se u crkvenoj himnografiji (»Hvali, Sion, Spasitelja« – »Lauda, Sion, Salvatorem«; »U smjernosti štujem« – »Adoro devote«). U pripovjednoj prozi, uz zbirku svetačkih životopisa »Zlatna legenda« (»Legenda aurea«) dominikanca Jakova Varaginskoga (Jacobus de Varagine, Jacopo da Varazze; oko 1228–98), iznimno su popularna bila i anonimna »Djela Rimljana« (»Gesta Romanorum«).

Novovjekovna latinska književnost (novolatinska književnost)

Novovjekovna latinska književnost započinje kao pokret za jezičnom obnovom, koji latinštini kasnoga srednjovjekovlja suprotstavlja ideal klasičnoga latiniteta. Zahtjev za poštovanjem klasične jezične norme ubrzo se proširuje i na područje stila i versifikacije, a u žanrovskom repertoaru izrazitu prednost stječu oblici potvrđeni u antici. Raskid sa srednjovjekovnom jezičnom i književnom praksom nije bio ni brz ni bezbolan: u Italiji počinje u XIV. st. i traje do polovice XV. st.; izvan Apeninskoga poluotoka ponegdje se produžuje i do prvih desetljeća XVI. st. U modernoj se filologiji danas s visokom suglasnošću uzima 1300. kao simbolična međa jezičnih i književnih epoha.

I u novim okolnostima latinski ostaje povlašteni medij književne i znanstvene komunikacije. Broj tiskanih latinskih tekstova do 1600. nadmašuje sve što je do tada tiskano na narodnim jezicima; u XVII. st. uspostavlja se ravnoteža; tek od 1750. – i to ne svugdje – može se govoriti o uzmaku latinskoga pred nacionalnim jezicima. Ta golema međunarodna baština počela se sustavnije proučavati tek u drugoj polovici XX. st.: 1966. na Katoličkom sveučilištu u Leuvenu utemeljen je Seminarium Philologiae Humanisticae (J. IJsewijn), 1971. u istom gradu održan prvi kongres posvećen novolatinskoj književnosti, a 1973. u Amsterdamu osnovana Međunarodna udruga za novolatinske studije (IANLS).

U mladoj disciplini problem periodizacije nema prvorazrednu težinu: jedan od najobrazloženijih prijedloga (W. Ludwig, 1997) računa s četiri razdoblja:

Rani humanizam: 1300–1450.

Naznake novoga odnosa prema tradiciji mogu se na smjeni XIII. i XIV. st. uočiti u tekstovima Padovanaca Lovata Lovatija (1241–1309) i Albertina Mussata (1261–1329), dijelom i u samoga Dantea (1265–1321). No osoba koja je obilježila stoljeće i u potomstvu stekla počasni naziv »oca humanista« jest Francesco Petrarca (1304–74). Iako je sam držao da mu je najvažnije djelo ep »Afrika« (»Africa«, 1338–41), dugoročno su se utjecajnijima pokazali njegovi prozni tekstovi, prepuni autobiografskih podrobnosti. Među njima posebno mjesto zauzima golema zbirka pisama, potaknuta otkrićem (1345) zagubljena Ciceronova epistolarija (»Prijateljska« – »Familiares«; »Staračka« – »Seniles«; »Raznolika« – »Variae«; »Nenaslovljena« – »Sine titulo«, i osobito »Pismo potomstvu« – »Epistola ad posteros«, u kojem otkriva svoju posvemašnju zaokupljenost antikom). Ispovjedni ton obilježava i dijalošku raspravu »O tajnom sukobu mojih briga« (»De secreto conflictu curarum mearum«); duhovnim mirom kao preduvjetom svakoga stvaralaštva bave se spisi »O samotničkom životu« (»De vita solitaria«) i »O dokolici duhovnika« (»De ocio religioso«). U recepciji Petrarkina latinskoga važno mjesto imaju i njegovi historiografski radovi, poput zbirke 24 životopisa antičkih uglednika (»O slavnim muževima« – »De viris illustribus«) i »Knjigâ spomena vrijednih događaja« (»Rerum memorandarum libri«); povijesna građa povod je za moralističku refleksiju u »Utucima protiv obje kobi, dobre i zle« (»De remediis utriusque fortunae«). Žestoka obrana vlastita svjetonazora dominira Petrarkinim polemikama (invectivae), od kojih je najviše pozornosti privukla »O neznanju svojem i mnogih drugih« (»De sui ipsius et multorum ignorantia«). Uz teško pronične ekloge (»Bukolska pjesma« – »Bucolicum carmen«), u stihovima je ostavio i tri knjige pisama (»Epistolae metricae«) koje se sadržajem ne razlikuju mnogo od proznih.

Petrarkina pionirska pozicija očituje se i u tome što se prvi posvetio proučavanju disciplina za koje se od početka XV. st. ustaljuje naziv studia humanitatis: gramatici, retorici, pjesništvu, historiografiji i moralnoj filozofiji. Njegov mlađi suvremenik i oduševljeni sljedbenik Giovanni Boccaccio (1313–75) ugledao se u nj u biografskim kompendijima »O zgodama uglednih muževa« (»De casibus virorum illustrium«) i »O slavnim ženama« (»De claris mulieribus«); osobito je utjecajan bio njegov mitološki priručnik »O rodoslovlju poganskih bogova« (»De genealogiis deorum gentilium«). Glavni je posrednik između Petrarce i sljedećega humanističkoga naraštaja bio njegov učenik Ivan Ravenjanin (Giovanni di Conversini da Ravenna; 1343–1408), djelatan i u Dubrovniku. Firentinski kancelar Coluccio Salutati (1331–1406), koji se nadao da će dovršiti Petrarkinu »Afriku«, u administrativnu korespondenciju uvodi ciceronovski latinski; u djelu »O sudbini i sreći« (»De fato et fortuna«) raspravlja o slobodnoj volji, a u »Herkulovim poslovima« (»De laboribus Herculis«) o alegorijskom tumačenju antičkoga mita. Njegov učenik Leonardo Bruni (Leonardus Aretinus; 1369–1444) autor je prvoga velikog djela humanističke historiografije (»Povijest firentinskoga naroda« – »Historiae Florentini populi«) i vrlo plodan prevoditelj s grčkoga (Platon, Plutarh, Aristotel, Ksenfont, Demosten). Istaknuta je figura prve polovice quattrocenta bio Gian Francesco Poggio Bracciolini (Poggius Florentinus; 1380–1459), otkrivač zagubljenih rukopisa (Ciceronovi govori, Lukrecije, Kvintilijan, Tacit, Vitruvije); nastavio je Brunijevo djelo (»Firentinska povijest« – »Historia Florentina«), pisao filozofske i političke rasprave (»O promjenljivosti sreće« – »De varietate fortunae«; »O nesreći vladara« – »De infelicitate principum«), no najviše se proslavio kao epistolograf, polemičar i lascivni pripovjedač (»Knjiga dosjetaka« – »Liber facetiarum«). Brunijev učenik Lorenzo Valla (Laurentius Valla; 1407–57) vrhunsku je filološku nadarenost pokazao u raspravi »O lažno prihvaćenoj i izmišljenoj Konstantinovoj darovnici« (»De falso credita et ementita Constantini donatione«), a u »Otmjenosti latinskoga jezika« (»Elegantiae linguae Latinae«) izradio standardni gramatički i stilistički priručnik. Kao pedagog, jezikoslovac i prevoditelj istaknuo se Guarino de’ Guarini (Guarinus Veronensis; 1374–1460); Enea Silvio Piccolomini (Aeneas Sylvius Piccolomineus; 1405–64), posljednjih šest godina života papa Pio II., autor je novele »Dvoje zaljubljenih« (»De duobus amantibus«) i prve humanističke komedije »Hrizida« (»Chrysis«); Flavio Biondo (Flavius Blondus; 1392–1463) plodan je povjesničar; Antonio Beccadelli (Antonius Panormita; 1394–1471) autor je »Hermafrodita« (»Hermaphroditus«, oko 1425), pjesničke zbirke visoke opscenosti.

Zreli humanizam: 1450–1600.

Zahvaljujući mnogobrojnim inozemnim studentima, a potom i izumu tiskarstva, humanizam se polovicom XV. st. počinje širiti i izvan granica Italije: ponajprije na istočnu obalu Jadrana, potom na njemačko jezično područje, u Nizozemsku, Francusku, Britaniju, na Iberski poluotok, u skandinavske i istočnoeuropske zemlje. U ovom razdoblju snažan zamah pokazuju pjesničke vrste: mitski, povijesni, panegirički, hagiografski i biblijski epovi, epigrami, ekloge, satire, ode i osobito elegije.

U Italiji, koja zadržava neosporno prvenstvo, nekoliko pjesnika stječe status novolatinskih klasika. Ljubavni je elegičar i epigramatičar Tito Vespasiano Strozzi (Titus Vespasianus Strozzius; 1424–1505). Giovanni Gioviano Pontano (Iohannes Iovianus Pontanus; 1426–1503) autor je dijaloga, povijesnih i književnih ogleda, mnogobrojnih pjesama (»Partenopej« – »Parthenopaeus«; »Ekloge« – »Eclogae«; »O bračnoj ljubavi« – »De amore coniugali«; »Nadgrobnice« – »Tumuli«; »Hendekasilabi ili Baja« – »Hendecasyllabi seu Baiae«) te didaktičkih epova (»Uranija ili o zvijezdama« – »Urania sive de stellis«; »Nebeske pojave« – »Meteora«; »Vrtovi Hesperida« – »De hortis Hesperidum«). Battista Spagnoli Mantovano (Baptista Mantuanus; 1447–1516) jedan je od najplodnijih novolatinskih pjesnika uopće, »kršćanski Vergilije«. Michele Marullo (Michael Tarchaniota Marullus, 1453–1500), Grk, čiji su se roditelji na bijegu iz Carigrada neko vrijeme zadržali u Dubrovniku, autor je strastvenih »Epigrama« (»Epigrammata«), lukrecijevskih »Himana prirodi« (»Hymni naturales«) i nostalgičnih »Jadikovaka« (»Naeniae«). Angelo Poliziano (Angelus Politianus; 1454–94) u »Raznovrsnoj građi« (»Silvae«), heksametarskim uvodima u predavanja, objedinjuje ideal vrhunskoga filologa i pjesnika; plod su nastavničkoga rada i njegove prozne »Svaštice« (»Miscellanea«). Jacopo Sannazaro (Actius Syncerus; 1458–1530) u bukolsko je pjesništvo umjesto pastira uveo ribare (»Ribarske ekloge« – »Eclogae piscatoriae«), a ep »O porodu Djevičinu« (»De partu virginis«) dotjerivao je gotovo četiri desetljeća. Kristov je život epizirao Marco Girolamo Vida (Marcus Hieronymus Vida; 1485–1566: »Kristijada« – »Christias«). Vrstan je elegičar Francesco Maria Molza (Marius Molsa; 1489–1544), a Marcantonio Flaminio (Marcus Antonius Flaminius; 1498–1550), kratkotrajni protestant, a potom obraćenik na katolicizam, virtuozni je znalac antičke versifikacije (»Pjesme« – »Carmina«). U mnoštvu prozaista ističu se Cristoforo Landino (Christophorus Landinus; 1424–98), autor »Rasprava iz Camaldolija« (»Disputationes Camaldulenses«), Marsilio Ficino (Marsilius Ficinus Florentinus; 1433–99), prevoditelj cijeloga Platona na latinski, Giovanni Pico della Mirandola (Ioannes Picus Mirandula; 1463–94), poliglot, sastavljač programatske rasprave »O čovjekovu dostojanstvu« (»De dignitate hominis«).

Na njemačkome području epitet prvoga humanističkoga pjesnika nosi Konrad Pickel-Celtis (Conradus Protucius Celtis; 1459–1508), koji je svaku knjigu ljubavnih elegija posvetio drugoj ženi (»Četiri knjige ljubavnih pjesama na četiri strane Njemačke« – »IV libri Amorum secundum IV latera Germaniae«, 1502). U svojim su stihovima žarki zagovornici reformacije Euricije Kordo (Euricius Cordus; oko 1485–1535), Ulrich von Hutten (Ulrichus Huttenus Eques; 1488–1523) i Eoban Hesse (Helius Eobanus Hessus; 1488–1540), »njemački Ovidije«. Iznimna je pojava Peter Lotich (Petrus Lotichius Secundus; 1528–60), pisac proturatnih i ljubavnih elegija.

Talijanski i njemački poticaji vidljivi su u poljskoj novolatinskoj književnosti. Starijemu naraštaju pripadaju Paweł iz Krosna (Paulus Crosnensis; u. 1517), njegov učenik Jan Dantyszek (Ioannes Dantiscus; 1485–1548), Mikołaj Hussowszczyk (Nicolaus Hussovianus; oko 1480 – oko 1533), koji je u elegijskim distisima opisao lov na bizona, Jan iz Vislice (Ioannes Vislicensis; oko 1485–1520), autor povijesnoga epa »Prutenski rat« (»Bellum Prutenum«). Novi lirski tonovi odjekuju u djelu Klementa Janickoga (Clemens Janicius; 1516–43). Drugu polovicu XVI. st. obilježava dvojezični Jan Kochanowski (1530–84), a kraj razdoblja u znaku je Szymona Szymonowica (Simon Simonides; 1558–1629), »poljskoga Pindara«, besprijekornoga versifikatora i autora vrlo cijenjenih tragedija. Kao i drugdje, latinska je proza glavni medij znanosti: Jan Długosz (Johannes Longinus; ? 1415–80) prvi je povjesničar; Nikola Kopernik (1473–1543) na latinskom propagira heliocentrični sustav.

Na području današnje Nizozemske i Belgije središnja je humanistička figura Erazmo Roterdamski (Desiderius Erasmus Roterodamus; 1469–1536), najproduktivniji novolatinski autor uopće. Zagovarajući ideal uravnoteženoga kršćanskog i humanističkog odgoja, nailazio je na nerazumijevanje obiju strana u reformacijskom sporu; i kao priređivač tekstova i kao pisac postavio je nove, vrlo visoke filološke standarde. U komentiranoj »Zbirci poslovica« (»Adagiorum collectanea«, 1500), prikupio je golemu latinsku, a u sljedećim izdanjima i grčku građu; »U pohvali ludosti« (»Stultitiae laus«, 1511) izvrgnuo je ruglu nerazuman način života različitih društvenih skupina; u »Prijateljskim razgovorima« (»Colloquia familiaria«, 1526) duhovitim je prizorima ilustrirao kako klasični latinski može služiti kao ophodni jezik; uvjerljiv je pokazatelj njegova međunarodnoga ugleda i golema zbirka pisama. Jan Everaerts (Ioannes Secundus; 1511–36) jedan je od najsenzualnijih novolatinskih ljubavnih pjesnika (»Basia« – »Poljupci«); njegov je trag vidljiv u pjesništvu Jana Lernucija (Janus Lernutius, 1545–1619), Jana van der Doesa (Janus Dousa) oca (1545–1604) i sina (1571–97), Jana Grutera (Janus Gruterus; 1560–1627). Filolog je erazmovske širine Joest Lips (Justus Lipsius; 1547–1606), profesor u Leidenu.

U Francuskoj se pun zamah humanističkoga pjesništva počinje očitovati u tridesetim godinama XVI. st., no, za razliku od drugih sredina, rijetko se susreću ekskluzivni latinisti. Jean Salmon Maigret (Johannes Salmonius Macrinus; 1490–1557) plodan je liričar, autor petnaestak zbirki pjesama. Visoko su personalizirani stihovi njegova mlađeg suvremenika Nicolasa Bourbona (Nicolaus Borbonius Maior; 1503–50). Poput drugih članova Plejade, i Joachim Du Bellay (Joachimus Bellaius; 1522–60) piše i na latinskome. Jean Bonnefons (Joannes Bonefonius; 1554–1614) nadahnut je Everaertsovim ljubavnim pjesništvom (»Panharida« – »Pancharis«). Théodore de Bèze (Theodorus Beza; 1519–1605) odrekao se kao kalvinistički teolog svojih »Mladenačkih pjesama« (»Poemata iuvenilia«, 1548), ali je nastavio pisati stihove (»Raznolike pjesme« – »Poemata varia«). Sličnom se pokajničkom gestom sa svojim »Mladenačkim stihovima« (»Iuvenilia«, 1552) obračunao Marc-Antoine Muret (Marcus Antonius Muretus; 1526–85), koji se u progonstvu u Italiji proslavio kao pjesnik himana te kao govornički teoretičar i praktičar. Doseljenik iz Italije, Giulio Cesare Scaligero (Iulius Caesar Scaliger; 1484–1558), odsudno je utjecao na poetološku raspravu u drugoj polovici XVI. i u XVII. st. (»Poetika u sedam knjiga« – »Poetices libri VII«, 1561).

I na Britanskom otočju humanistička se novolatinska književnost javlja sa stanovitim vremenskim pomakom. Najslavnije je ime prvoga naraštaja Thomas More (Thomas Morus; 1477–1535), Erazmov prijatelj, autor glasovite »Utopije« (»Utopia«, 1518). Škot George Buchanan (Georgius Buchananus; 1506–82), više je od pola stoljeća proboravio izvan domovine, najviše u Francuskoj, gdje je bio Montaigneov učitelj. U ostavštini golema žanrovskoga raspona ističu se, među stihovima, vjerska satira »Franjevac i subraća« (»Franciscanus et fratres«, 1536), biblijska tragedija »Jefta« (»Iephthes«, 1561) i osobito »Pjesnička parafraza Davidovih psalama« (»Psalmorum Davidis paraphrasis poetica«, 1566), sastavljena u najraznovrsnijim elegijskim i lirskim metrima; od proznih djela najveći je odjek imala njegova »Škotska povijest« (»Rerum Scoticarum historia«, 1582). Danac Rasmus Glad (Erasmus Michaelis Laetus; 1526–82) najplodniji je sjevernoeuropski latinist XVI. st., autor didaktičkoga epa »O pomorskom umijeću« (»De re nautica«). Na drugom kraju Europe, na Iberskome poluotoku, produkcija je razmjerno skromna, a prednjače inozemni đaci ili oni koji djeluju izvan domovine: Portugalac Henrique Caiado (Hermicus Cyadus; oko 1470–1509), Polizianov učenik, stekao je glas u Italiji svojim eklogama i prigodnim pjesmama; André de Resende (Andreas Lusitanus; ? 1500–73), pariški student, pokušao je u domovinu prenijeti Erazmove ideje; najpoznatiji je humanist iz toga dijela Europe Katalonac Joan Lluís Vives (1492–1540), djelatan u Parizu, Leuvenu, Bruggeu i Oxfordu, autor mnogobrojnih pedagoških, filozofskih i teoloških djela.

Protureformacija i prosvjetiteljstvo: 1600–1800.

U XVII. i XVIII. st. latinski u književnostima velikih europskih naroda postupno, ali nepovratno gubi status prestižnoga jezika. Uzmak pred narodnim jezicima najprije se očitovao u pjesništvu, slabije i sporije u umjetničkoj prozi, dok je u znanosti položaj latinskoga ostao nepromijenjen. Dok se, primjerice, Tommaso Campanella (1568–1639) odlučuje za latinski prijevod svojega »Grada Sunca« (»La città del sole«, 1602., »Civitas Solis«, 1623), Škot Abraham Cowley (1618–67) svoju »Davideidu« (»Davideis«) započinje na latinskom, ali od drugoga pjevanja nastavlja na engleskom. Na književnu porabu latinskoga utječe i konfesionalna podjela: jezik Rima brže gubi pristaše u protestantskim nego u katoličkim zemljama, iako i u njima protureformacijski pokret potiče stvaralaštvo na narodnome jeziku. Razgranatom odgojnom djelatnošću važnu ulogu igraju isusovci, u čijem je školskom programu latinski ne samo nastavni jezik nego i stožerni predmet, a njihovo zanimanje za književnost očituje se i u nekim žanrovskim inovacijama (tzv. isusovačka drama).

U XVII. st., koje je obilježeno izrazitom scientifikacijom, najveći dio znanstvenika isključivo ili pretežno piše latinski. Prekretna djela na latinskome objavljuju fizičari (primjerice Galileo Galilei, Johannes Kepler, Isaac Newton), filozofi (Francis Bacon, René Descartes, Pierre Gassendi, Baruch de Spinoza, Thomas Hobbes, Gottfried Wilhelm Leibniz), fiziolozi (William Harvey), pravnici (Hugo Grotius, Samuel Pufendorf), pedagozi (Jan Ámos Komenský), filolozi (Charles du Fresne Du Cange). Slično je i u XVIII. st. (npr. polihistor Giambattista Vico, estetičar Alexander Gottlieb Baumgarten, prirodoznanstvenici Carl von Linné, Mihail Vasiljevič Lomonosov).

Novina je u beletrističkoj prozi pojava romana. »Satirične priče Euformiona iz Luzinije« (»Euphormionis Lusinini Satyricon«) Škota Johna Barclaya (Joannes Barclaius; 1582–1621) pikarski su roman s ključem; njegova »Argenida« (»Argenis«, 1621) u pozadini pustolovna zapleta propagira ideal novoga društvenog morala temeljena na kršćanskome stoicizmu. Caspar Ens (oko 1570 – poslije 1628) prevodi na latinski popularni roman »Guzmán de Alfarache« Matea Alemána (»Vitae humanae proscenium«, 1623). U XVIII. st. žanrovski je vrhunac »Podzemno putovanje Nielsa Klima« (»Nicolai Klimii iter subterraneum«). Romanopisac je i András Dugonicz (1740–1818), madžarski redovnik hrvatskoga podrijetla (»Zgode Argonauta« – »Argonautica«, 1788).

Kada je riječ o pjesništvu, na razgraničenje s prethodnim razdobljem simbolično upućuju antologije novolatinskoga pjesništva Italije, Njemačke, Francuske i Nizozemske koje je u prvim dvama desetljećima XVII. st. sustavno pod istovjetnim naslovima objavljivao Jan Gruter (»Delitiae CC. Italorum poetarum huius superiorisque aevi illustrium«; »Delitiae C. Poetarum Gallorum…« »Delitiae poetarum Germanorum…« »Delitiae C. poetarum Belgicorum…«); u njima se na neki način podvlači crta prema prethodnome razdoblju. U katoličkim zemljama cvate nabožna poezija, a pjesnici su često redovnici, poglavito isusovci. Poljak Maciej Kazimierz Sarbiewski (Matthias Casimir Sarbievius; 1595–1640) autor je zbirke vjerskih himana u Horacijevim metrima, epoda, epigrama i ditiramba, a bavio se i književnoznanstvenim pitanjima. Popularni su i didaktički epovi, poput »Četiri knjige o vrtovima« (»Hortorum libri IV«) Renéa Rapina (Renatus Rapinus; 1621–87), »Seoskoga imanja« (»Praedium rusticum«) Jacquesa Vanièrea (Jacobus Vanierius; 1664–1739) ili »Osam knjiga pomorskoga umijeća« (»Nauticorum libri VIII«) Nicolòa Partenija Giannettasija (Nicolaus Parthenius Giannetasius; 1648–1715). Nije rijetkost da se isusovci-latinisti ogledaju i u nekoliko žanrova: Jakob Bidermann (Jacobus Bidermanus; 1578–1639) liričar je, epičar, epigramatičar, ali se najviše proslavio kao dramatičar (»Isprazni mudrac« – »Cenodoxus«). Sličan raspon zanimanja pokazuje i Jakob Balde (Jacobus Balde; 1604–68).

Dakako, nije sva nabožna poezija u ovom razdoblju isusovačka; jedan od najuglednijih pisaca religioznih himana, Jean de Santeul (Joannes Santolius; 1630–97), nije pripadnik nijednoga reda. Nije, napokon, ni sve pjesništvo nabožno: epigrami Velšanina Johna Owena (Johannes Audoenus; 1560–1622) imali su sjajnu europsku recepciju, o čemu svjedoče i mnogobrojni prijevodi; Flamanac Daniël Heinsius (1580–1655) bez sustezanja pjeva o ljubavnim doživljajima.

Posljednje razdoblje: 1800–2000.

U proteklih dvjestotinjak godina broj književnih tekstova napisanih na latinskome drastično je opao. Konačnoj prevazi narodnih jezikâ pridonijele su podjednako romantičarska odbojnost prema klasičnim uzorima i probuđena nacionalna samosvijest; težak je udarac za latinsku produkciju bilo i ukidanje isusovačkoga reda 1773. Do kraja XIX. st. latinski je prestao biti i lingua franca znanstvenoga komuniciranja, premda se njegov terminološki potencijal i danas nužno koristi u različitim strukama (medicina, biologija, astronomija). Od početka XX. st. latinski postupno gubi povlašteno mjesto i u akademskoj zajednici, a nakon Drugoga vatikanskoga koncila vidljivo je potisnuta njegova uloga i u Katoličkoj crkvi.

No smanjivanje broja naslova i broja mogućih čitatelja ne znači uvijek i kvalitativni pad, a ne treba previdjeti ni goleme razlike između pojedinih europskih sredina. Charles Baudelaire (1821–67) u sva je izdanja »Cvjetova zla« za života uvrštavao i »Pohvale mojoj Franciski« (»Franciscae meae laudes«) spjevane u rimovanim osmercima. Walter Savage Landor (1775–1864) prije je glas stekao latinskim nego engleskim stihovima. Giovanni Pascoli (1855–1912) prema mišljenju mnogih kritičara najveći je latinski pjesnik ovoga razdoblja; njegovi stihovi neponovljiv su spoj vrhunskoga uvida u versifikacijsku tradiciju i stilske samosvojnosti. U prvoj polovici XX. st. više od 400 pjesnika objavilo je svoje sastavke na latinskom, a mnogi od njih autorsku su djelatnost povezali s prevodilačkom. Neki su se uza sve to okušali i kao antologičari, poput Nijemaca Harryja C. Schnura (C. Arrius Nurus; 1907–78) i Josefa Eberlea (1901–86). Na Pascolijevu tragu latinsko je pjesništvo, a dijelom i proza, vrlo živo u Italiji: Alfredo Bartoli (1872–1954), Francesco Sofia-Alessio (1873–1943), Ugo Enrico Paoli (1884–1970), Giuseppe Morabito (1900–97), Emilio Merone (1916–75), samo su neka od istaknutijih imena. Latinska Muza nije iščeznula ni u Engleskoj (A. B. Ramsay; 1872–1952), Francuskoj (Jean Vincent Scheil; 1858–1940), Nizozemskoj (Helbertus Damste; 1860–1943), Švicarskoj (Petrus Esseiva; 1823–99). Štoviše, vrsni se latinisti pojavljuju i u Novom svijetu, npr. Kolumbijac Miguel Caro (1843–1909).

Književnici latinskoga izraza rođeni nakon 1900. suočeni su s novim izazovom: u desetljećima uoči I. svjetskoga rata latinski prestaje biti obvezatnom sastavnicom visokoškolskih programa, čak se inauguralne disertacije sve češće sastavljaju na živim jezicima. No i u tim okolnostima neki autori uspijevaju naći put do čitatelja, primjerice Johannes Alexander Gaertner (1912–96), njemački doseljenik u SAD-u, koji se najlakše izražavao u slobodnom stihu, ili Joseph Tusiani (r. 1924), talijanskoga podrijetla, višejezični pjesnik, koji s podjednakom lakoćom piše na engleskom, talijanskom i latinskom. U tzv. malobrojnim narodima latinski se žilavo održava: dobar su primjer Slovenci Anton Sovrè (1885–1963) i Silvester Kopriva (1908–91), plodni prevoditelji, ali i zapaženi izvorni autori.

Iako se početkom druge polovice XX. st. činilo da novolatinska književnost nema nikakve ozbiljnije budućnosti, preraspored istraživačkih zadaća unutar latinističke struke tijekom 1970-ih, a potom i pojava novih medija, učinili su prognozu vrlo nesigurnom. Naoko nepovratno sužavanje neolatinističkoga književnoga prostora usporilo se s pojavom interneta: nove tehnološke mogućnosti pružile su priliku ne samo književnicima srednjeg naraštaja, poput Stephena Coombsa (r. 1943) ili Florinda di Monaca (r. 1947), da svoje uratke podastru širemu krugu čitatelja, već su svojom demokratičnošću i financijskom pristupačnošću potaknule i najmlađi latinistički naraštaj na to da se obrati istomišljenicima na svim kontinentima, kudikamo djelotvornije nego što je to u Gutenbergovoj eri ikada bilo zamislivo; npr. Nizozemac Alexander Smarius (r. 1970); Amerikanac Marc Moskowitz (r. 1972).

Književnost na latinskome u Hrvata

Do polovice XIX. st. latinski je bio ravnopravan jezik hrvatske književnosti; štoviše, gruba bibliografska računica pokazuje da su hrvatski autori do toga doba na latinskome tiskali dvostruko više naslova više nego na materinskome jeziku.

Doselivši se na područje koje je pripadalo negdanjemu Rimskomu Carstvu, Hrvati su se susreli i s mnogobrojnim epigrafskim spomenicima, a inojezičnu osjetljivost poticali su i dodiri s romanskim stanovništvom u urbanim središtima, osobito u priobalju. Sustavno latinsko opismenjavanje na prijelazu iz VIII. u IX. st. u tijesnoj je vezi s pokrštavanjem i vezivanjem uz Katoličku crkvu: na hrvatskom kneževskom, a potom i kraljevskome dvoru, latinski je bio službeni jezik, na kojem se komuniciralo s Rimskom kurijom, sastavljali se dokumenti i javni natpisi.

Sve do XIV. st. u hrvatskome latinitetu izrazitu prevagu imaju pravno-administrativni tekstovi. Autorski se prvi profiliraju povjesničari – poput Tome Arhiđakona (1200–68), Miha Madijeva Barbazanisa (1280–1350), anonimnoga pisca »Zadarske opsade« (»Obsidio Iadrensis«) ili Pavla Pavlovića (1347–1416) – koji katkad iskazuju i teološke interese (npr. zadarski nadbiskup Nikola Matafar, u. 1367). Neki se latinisti uspijevaju afirmirati izvan domovine, poput Hermana Dalmatinca (oko 1110 – nakon 1143), učenika katedralne škole u Chartresu i prevoditelja s arapskoga, ili Jurja iz Slavonije (u. 1416), kanonika u Toursu, pisca djela »O čuvanju djevičanstva« (»De virginitate servanda«). Zahvaljujući blizini Italije, prvi humanistički impulsi počinju se na hrvatskoj obali Jadrana javljati već u ranim desetljećima XV. st. Zanimanje za starinu očituje se isprva u prepisivanju i tumačenju antičkih natpisa; u tome je pogledu djelatnost Zadranina Jurja Benje (u. 1437) i Trogiranina Petra Cipika (u. 1440) pionirska i u europskom okviru. Prepisivački žar proširio se ubrzo na cjelinu antičkoga pisanoga nasljeđa: upravo iz Cipikove zbirke potječe jedini cjeloviti prijepis glasovite Petronijeve »Trimalhionove gozbe« (1423). Polovicom XV. st. humanistički odgojni i obrazovni ideali dobivaju i jasne žanrovske obrise, pa se zapažena djela počinju javljati u svih pet tradicionalnih područja studia humanitatis: pjesništvu, retorici, historiografiji, jezikoslovlju i moralnoj filozofiji.

U latinskom pjesništvu hrvatskoga humanizma najzastupljeniji su ep, elegija i epigram. »Otmica Kerbera« (»De raptu Cerberi«, oko 1490) Dubrovčanina Jakova Bunića (1469–1534), najstariji je ep hrvatske književnosti, u kojem se poznata mitska priča tumači u alegorijskome ključu: Heraklov obračun s troglavim čudovištem zapravo je prikaz Kristova silaska u Limb. Drugi je Bunićev religijski ep, »Kristov život i djela« (»De vita et gestis Christi«, 1526), objavljen devet godina prije kudikamo poznatijega kristološkog epa Marca Girolama Vide. Epičar je i Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan (1472 – oko 1526); njegova »Pjesma o Jeruzalemu« (»Solimais«, 1509) opsegom i troknjižnom podjelom podsjeća na Bunićev prvijenac, a u drugom epu prikazuje povijest urbinskih vojvoda iz obitelji di Montefeltro (»Feretreida« – »Feretreis«, 1522). Tematski je blizak Buniću, ali inovativan u pripovjednome postupku, veliki ep Dubrovčanina Damjana Beneše (1477–1539) »Kristova smrt« (»De morte Christi«), koji je tiskom objavljen tek 2006. Najvrjedniji je ep hrvatskoga humanizma »Davidijada« (»Davidias«) Marka Marulića (1450–1524), prvi put izdana polovicom XX. st., koja u četrnaest pjevanja obrađuje starozavjetnu priču o Jišajevu sinu Davidu i njegovu usponu do kraljevske vlasti. U popularnoj podvrsti koja se bavi zavičajnom poviješću ističu se dva epilija: nedovršeni »O Dubrovniku« (»De Epidauro«) Ilije Crijevića (1463–1520), u kojem se pripovijeda o razaranju antičkog Epidaura (današnjega Cavtata) i bijegu njegovih stanovnika prema sigurnijem području potonjega Dubrovnika, te »Opis grada Kotora« (»Descriptio Ascriviensis urbis«) Ivana Bolice (Bone; oko 1520–72).

Jak pripovjedni potencijal pokazuje i elegija, koja oponaša pun raspon antičkoga žanrovskog modela, od tužaljke do ljubavne ispovijesti. U elegijama najuglednijega latinista na hrvatskome sjeveru Jana Panonca (1434–72), jednoga od najslavnijih latinskih pjesnika quattrocenta, smjenjuju se osobni tonovi i visoka osjetljivost za izazove u životu zajednice; Juraj Šižgorić (oko 1445–1509) autor je najstarije pjesničke inkunabule hrvatske književnosti (»Tri knjige elegija i pjesama« – »Elegiarum et carminum libri tres«, 1477); tradiciju rimske ljubavne elegije i petrarkističke lirike udružuje »Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze« (»Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae«, 1499) Dubrovčanina Karla Pucića (? 1458–1522). Najrazvedeniji ljubavni kanconijer djelo je Ilije Crijevića, čije su elegije upućene nepoznatoj Flaviji prvi put tiskane u XX. st. Jakoga erotičkog naboja nije se klonio ni Kotoranin Ludovik Paskalić (»Pjesme« – »Carmina«, 1551).

Epigram, prva pjesnička vrsta koja se uvježbavala u školama, služila je raznolikim potrebama: za javne natpise, kratke poslanice, čestitke, iskaze sućuti, molbe, autobiografska očitovanja. U Marcijalovu duhu u stvaralaštvu mnogih humanista važno mjesto imaju satirični epigrami, u kojima se ismijavaju bilo nadvremenski poroci bilo pojave iz neposredne izvanknjiževne zbilje. U tom odvjetku osobito se ističu Jan Panonac i Marko Marulić, čijoj su izrugivačkoj kritici bili podjednako podložni i mjesni čudaci i karakterni slabići i nedostojni pripadnici duhovnoga staleža.

Preporodu govorništva u humanizmu ne pridonosi samo osviještena lektira klasičnih retoričkih tekstova nego i promjene u javnome životu. Šibenčanin Ambroz Mihitić (Miketić) govorio je u ime rodnoga grada 1458. pred duždem Pasqualeom Malipierom, a Dubrovčanin Ivan Gučetić (1451–1502) 1493. pred hrvatsko-ugarskim kraljem Vladislavom II. Humanisti su česti govornici na posljednjem ispraćaju: posmrtni govor u čast kardinala Pietra Riarija koji je sastavio Nikola Modruški (1427–80) prva je prozna inkunabula nekoga hrvatskog autora (1474). Rabljanin Martin Nimira objavio je 1494. korizmenu propovijed koju je držao pred papom Aleksandrom VI. Nedvosmislenu političku poruku ima govor »O podrijetlu i zgodama Slavena« (»De origine successibusque Slavorum«), koji je 1525. u Hvaru održao, a 1532. u Veneciji tiskao dominikanac Vinko Pribojević. Brojnošću se izdvajaju protuturski govori: modruški biskup Šimun Kožičić (Benja; oko 1460–1536) 1513. na V. lateranskom koncilu upozorio je na krajnju ugroženost Dalmacije, a tri godine potom govorio o pustošenju Hrvatske (»De Corvatiae desolatione«) pred papom Leonom X. Istomu papi obratio se 1520. Stjepan Posedarski, a od njegova nasljednika Hadrijana VI. pomoć su molili Stjepan Brodarić (oko 1480–1539) i Krsto I. Frankapan Brinjski (oko 1482–1527). Pred njemačkim državnim saborom istupio je Bernardin Frankapan (1453–1530) »Govorom za Hrvatsku« (»Oratio pro Croatia«, 1522); pred Karlom V. govorio je 1530. Vuk I. Frankapan (u. 1546), a 1541. kaločki nadbiskup Franjo Frankapan (u. 1543). Vodeći se idejom jedinstvenoga kršćanskoga otpora Turcima, Andrija Dudić (1533–89) održao je na trećem zasjedanju Tridentskoga koncila 1562–63. kao zastupnik hrvatskoga i ugarskoga svećenstva pet govora, u kojima je iskazao pomirljivo stajalište prema protestantskim zahtjevima.

I u drugome proznom žanru, historiografiji, dominantna je tema turska opasnost. Trogiranin Koriolan Cipiko (1425–93) kao svjedok i sudionik opisao je pomorsku ekspediciju koju su Mlečani poduzeli da vrate Eubeju (»Djela vrhovnoga zapovjednika Petra Moceniga« – »Petri Mocenici Imperatoris gesta«, 1477). O porazu na Mohačkome polju iz prve je ruke izvijestio kraljevski kancelar Stjepan Brodarić (»Najistinitiji prikaz bitke Ugra s turskim sultanom Sulejmanom na Mohaču« – »De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima«, 1527). Traumatična iskustva iz turskoga sužanjstva opisali su Juraj Hus (oko 1510 – nakon 1566) i Bartul Jurjević (Đurđević; oko 1506 – oko 1566). Dragocjeno je povijesno vrelo »Putovanje iz Budima u Drinopolje« (»Iter Buda Hadrianopolim«) Šibenčanina Antuna Vrančića (1504–73). Turska opasnost opsesivna je tema minijaturista i diplomata, Dubrovčanina Feliksa Petančića (oko 1455 – oko 1516): svoj nacrt križarske vojne protiv Turaka osobno je 1502. uručio kralju Vladislavu II., ali nije doživio njegovo tiskanje. Najvažnije su djelo hrvatske humanističke historiografije »Komentari o vlastitom vremenu« (»Commentariorum de temporibus suis«) Ludovika Crijevića Tuberona (1458–1527), velika opća suvremena povijest u 11 knjiga. Iako se bavi autentičnom povijesnom građom, »Baptistinus« Frana Lucijana Gundulića (1451/52–1505) žanrovski je ponajprije novela.

Granicu između historiografije i epistolografije gdjekad je teško povući: ninski biskup Juraj Divnić (oko 1440–1530) u rujnu 1493. pismom je izvijestio papu Aleksandra VI. o nesretnom ishodu Krbavske bitke; oblik poslanice ima i obraćanje Marka Marulića Hadrijanu VI. (1522). Osobito su zanimljive epistolarne zbirke veće vremenske protežnosti, poput one kojoj je autor ostrogonski nadbiskup i kancelar Matije Korvina Ivan Vitez od Sredne (1405–72). Najvrjednija je zacijelo golema korespondencija Antuna Vrančića, koja obuhvaća više od 1000 pisama.

Kao pisci jezičnih priručnika ogledaju se Šibenčanin Ivan Polikarp Severitan i Trogiranin Šimun Aretofil (u. polovicom XVI. st.). Antunov nećak Faust Vrančić (1551–1617) objavio je u Veneciji »Rječnik pet najplemenitijih europskih jezika« (»Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum«), prvi tiskani rječnik jednoga hrvatskog autora (1595). Temelje moderne hermeneutike postavio je protestantski filolog Matija Vlačić Ilirik (1520–75) svojim najopsežnijim djelom »Ključ za Sveto pismo« (»Clavis scripturae sacrae«, 1567).

Međunarodno najutjecajniji tekstovi hrvatskoga humanizma pripadaju području moralne filozofije. Sve donedavna u rukopisu su ostale rasprave »O sreći smrtnika« (»De mortalium felicitate«) i »O utjehi« (»De consolatione«) Nikole Modruškoga, nastale 1460-ih. U opusu franjevca Jurja Dragišića (oko 1445–1520) središnje mjesto pripada raspravi »O anđeoskoj prirodi« (»De natura angelica«, 1499), zbirci dijaloga u kojima sudjeluju 33 dubrovačka patricija. Trogiranin Nikola Statilić autor je etičke rasprave »Paradoksi« (»Paradoxa«, 1500). Glas nenadmašnoga moralnoga naučavatelja još je za života stekao Marko Marulić: njegovo »Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca« (»De institutione bene vivendi per exempla sanctorum«, 1507) i »Evanđelistar« (»Evangelistarium«, 1516) doživjeli su, što u latinskom izvorniku što u prijevodima, više od 60 izdanja. Ivan Polikarp Severitan autor je »Samovlade« (»Monoregia«, 1522), u kojoj je raspravljao o međusobnim obvezama vladara i podanika. Trogiranin Fran Trankvil Andreis (1490–1571) u »Dijalogu Sula« (»Dialogus Sylla«, 1527) kroz razgovor Cezara i naslovnog lika odvagivao je prednosti i nedostatke bavljenja politikom, a u »Dijalogu o tome treba li se baviti filozofijom« (»Dialogus philosophandumne sit«, 1544) zagovarao učenje i želju za spoznajom. Radikalni kritičar Aristotela, jedan od najvećih renesansnih filozofa, Crešanin Frane Petrić (1529–97), osim na talijanskome pisao je i na latinskome (»Nova sveopća filozofija« – »Nova de universis philosophia«, 1591).

Jedna je od najsnažnijih spojnica u hrvatskom latinitetu XVII. st. unificiran obrazovni sustav kojim dominira isusovačka Ratio studiorum: taj školski program puna će dva stoljeća imati odsudan utjecaj na oblikovanje književnog ukusa budućih latinista. U isti mah, protureformacijsko gibanje snažno potiče pismenost na narodnome jeziku i tako narušava prevlast latinskoga kao književnoga medija.

Koliko se god gramatička i stilska razina latinske produkcije vidljivo podižu, toliko se tematski raspon vidljivo suzuje: primjerice, latinsko pjesništvo u XVII. st. golemim je dijelom nabožno, pa pod tim dominantnim obilježjem često blijede konvencionalne žanrovske ili formalno-stihovne razlike. Ep nastavlja živjeti uglavnom kao religijski ep, bilo da je riječ o stihovanoj hagiografiji, kao što je »Život svetoga Ivana, biskupa trogirskoga« (»Vita beati Ioannis episcopi Traguriensis«) Bračanina Sebastijana Mladinića (? 1561–1621), ili o didaktičkom spjevu, kakav je »Eutimija ili spokoj duše« (»Euthymia sive de tranquillitate animi«, 1690) dubrovačkoga isusovca Benedikta Rogačića (1646–1719). Golemi opus Riječanina Kajetana Vičića (u. prije 1700) tek se odnedavna počeo proučavati; u njemu se, među ostalim, nalaze i dva spjeva, jedan posvećen zaštitniku teatinskoga reda sv. Kajetanu, drugi, u više od 12 000 stihova, posvećen Djevici Mariji. Lopuđanin Nikola Brautić (1566–1632) u elegijskim je distisima opjevao živote kršćanskih mučenika; visok ugled kao latinski pjesnik uživao je i Miho Mondegaj (1649–1716). Latinisti seicenta ogledaju se i u raznolikim prigodnicama: jedan je od najplodnijih autora takvih pjesama Stjepan Gradić (1613–83), čiji su mnogobrojni sastavci još u rukopisu. Neizdana je ostala i zaokružena autorska zbirka religioznih pjesama Frana Gundulića (1587–1629) iz 1607.

Od proznih vrsta, historiografija je snažno bila obilježena baroknim slavizmom, kako dobro svjedoči opsežna ostavština Ivana Tomka Mrnavića (1580–1637), kojemu u domoljubnoj reviziji svjetovne i crkvene povijesti nisu bile strane ni očigledne krivotvorine. U sjevernoj Hrvatskoj ilirsku je hipotezu branio zagrebački kanonik Juraj Rattkay (1612–66), koji je nacionalnu povijest promatrao kroz slijed državnih poglavara (»Spomen na kraljeve i banove kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije« – »Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae«, 1652). Kritičniji i svestraniji Trogiranin Ivan Lučić (1604–79) svojim je djelom »O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske« (»De Regno Dalmatiae et Croatiae«, 1666) priskrbio počasni naziv oca hrvatske historiografije. U govorništvu važno mjesto i dalje zadržavaju tradicionalne funebralne pohvale, poput oproštajnoga slova Mrnavićeva na sprovodu Fausta Vrančića (1617) ili posmrtnih govora dubrovačkoga isusovca Ivana Lukarevića (1622–1709) uglednim kardinalima. U sličnoj se ulozi ogledao i Stjepan Gradić, no njegov je najvažniji govornički nastup – 1667. u bazilici sv. Petra pred kardinalskim zborom – bio posvećen izboru novoga pape, nasljednika Aleksandra VII. Popularan je žanr i biografija (Ambroz Gučetić, 1563–1632), a ne nedostaju i autobiografski tekstovi (Bartol Kašić, 1575–1650; Markantun de Dominis, 1560–1624). I proučavanje narodnoga jezika nezamislivo je bez latinskoga posredništva, kako svjedoče Kašićeva gramatika (1604) ili rječnici Mikaljin (1649–51), Habdelićev (1670) i Belostenčev (prije 1675).

Pobjeda u Bečkome ratu snažno odjekuje u latinskim tekstovima na prijelazu iz XVII. u XVIII. st. Na hrvatskome Sjeveru prednjači Pavao Vitezović Ritter (1652–1713), majstor zahtjevnih pjesničkih oblika, ali po vokaciji prije svega povjesničar, koji panslavensku ideju sustavno pretvara u panhrvatsku. Slava austrijskoga oružja nadahnula je i književnike s Juga, poput Višanina polihistorskih interesa Antuna Matijaševića Karamanea (1658–1721), ali i tradicionalno oprezne Dubrovčane, poput Ignjata Đurđevića (1675–1737) i Vice Petrovića (1677–1754). Latinski opus potonje dvojice ne može se svesti na političko prigodničarstvo: Đurđević je vrstan liričar i epigramatičar, historiograf i zavičajni biograf; Petrović elegičar, epigramatičar i satiričar, čija golema rukopisna ostavština tek čeka kritičko izdanje.

U »galantnome« XVIII. st. hrvatski latinitet doseže – nakon dvaju humanističkih stoljeća – svoj drugi vrhunac, to uočljiviji jer istodobno u većem dijelu Europe latinski nepovratno nestaje iz književne uporabe. Najistaknutiji su dubrovački isusovci ili isusovački đaci, koji često djeluju izvan domovine; stihovi su cjenjeniji od proze, a osobito je plodno didaktično i prevodilačko pjesništvo. Baro Bošković (1699–1770) autor je antologijskih domoljubnih elegija, te manjega broja oda, epigrama i ekloga; njegov kudikamo poznatiji mlađi brat Ruđer (1711–87) spjevao je ep »O pomrčinama Sunca i Mjeseca« (»De Solis ac Lunae defectibus«, 1760), a od kraćih sastavaka najviše pozornosti izazivaju njegovi epigrami. Ruđer je bio glavni savjetodavac Benediktu Stayu (1714–1801), koji je u ukupno 35 000 stihova opjevao prvo Descartesovu (1744), a potom i Newtonovu prirodnu filozofiju (1755–92). Rajmund Kunić (1719–94) autor je elegija, ekloga i golema epigramatskog opusa, ali je najveću slavu u suvremenika postigao kao prevoditelj s grčkoga: njegov prepjev »Ilijade« (1776) drži se najboljim prepjevom toga Homerova epa na latinski. Njegov učenik Bernard Zamanja (1735–1820) na učiteljevu se tragu najviše afirmirao prevodeći s grčkoga, a kruna je takva posla prijevod »Odiseje« (1777); u raznovrsnoj ostavštini ističu se i dva didaktična epa, »Jeka« (»Echo«, 1764) i »Zračni brod« (»Navis aeria«, 1768). Među prozaistima, dominikanac Saro Crijević (1686–1759) i franjevac Sebastijan Slade (1699–1777) svestrani su proučavatelji dubrovačke kulturne i crkvene povijesti.

Na Sjeveru je najzapaženiji povjesničar Baltazar Adam Krčelić (1715–78); širinom zanimanja nadmašuje ga Matija Petar Katančić (1750–1825), koji se osim historiografijom bavio i različitim pomoćnim povijesnim disciplinama, književnom teorijom, leksikografijom, prevodilaštvom i pjesništvom. Osim kao dijalektalni komediograf Tito (Tituš) Brezovački (1757–1805) poznat je i kao pjesnik latinskih prigodnica. Adam Alojzije Baričević (1756–1806) neumorno je skupljao građu iz hrvatske kulturne povijesti, a njegova opsežna korespondencija svjedoči o naporu da uspostavi veze s književnicima na Jugu.

Ta težnja za kulturnim, a potom i političkim povezivanjem razjedinjenih hrvatskih zemalja vidljiva je i u drugih latinista na smjeni XVIII. i XIX. st. Baričevićev korespondent Đuro Ferić (1739–1820) jednakim žarom, kojim je latinske klasike prevodio na hrvatski, prevodio je narodne pjesme i poslovice na latinski i tako prvi pobudio interes Europljana za »ilirsko« usmeno stvaralaštvo. Na latinskome je, uz hrvatski i talijanski, stihove pisao dubrovački liječnik Đuro Hidža (1752–1833). Džono Rastić (1755–1814) uglavnom je poznat po epitetu najvećega satiričara među hrvatskim latinistima, iako u njegovim posmrtno objavljenim »Pjesmama« (»Carmina«, 1816) ima i elegija, poslanica, epigrama i oda. Marko Faustin Galjuf (1765–1834) zarana je otišao iz rodnoga Dubrovnika te ostao nedirnut pretpreporodnim gibanjem; njegov »Ogled o sudbini latinskoga jezika« (»Specimen de fortuna latinitatis«, 1833) anakronična je, ali neobično dojmljiva obrana latinskog jezika nasuprot narodnim jezicima.

Iako je prema uvriježenom mišljenju u razdoblju preporoda zadan konačan udarac književnoj latinštini, pogled na bibliografiju tiskanih djela, a još više u kataloge rukopisa, ne opravdava takvu tvrdnju. Ne samo što su put preporodnim idejama često utirali upravo latinski tekstovi, poput »Duha domovine« (»Genius patriae«, 1832) Ivana Derkosa (1808–34), nego su i neki od čelnih iliraca, poput Pavla Štoosa (1806–62), ostavili za sobom veći latinski nego hrvatski opus. Iako je od reda riječ o kratkim sastavcima, nije nimalo nevažna ni činjenica da je u prvoj polovici XIX. st. tiskano više samostalnih naslova latinskoga pjesništva nego u cijelome prethodnom razdoblju, od izuma tiskarstva do 1800.

Ukidanje latinskoga kao službenoga jezika u Hrvatskome saboru 1847., uza svu simboličnu težinu, nije za književnost imalo toliku težinu koliko ukidanje latinskoga kao nastavnoga jezika: u posljednjim desetljećima XIX. st. broj jezično kompetentnih autora i čitatelja počeo se vidljivo smanjivati. Ipak, inercija tradicije još je neko vrijeme djelovala, osobito u Dubrovniku, ali i drugdje na Jugu. Niku Puciću (1783–1857) sinovi su posmrtno 1858. izdali zbirku latinskih pjesama; vremenski su bliske »Smišljene i nepripravljene pjesme« (»Carmina meditata et extemporalia«, 1859) Mata Zamanje (1778–1870). Iza Vlaha Getaldića (1789–1872) ostalo je desetak rukopisnih svezaka latinskih stihova, pedantno razvrstanih prema nadnevku; među tiskanim djelima ističe se prepjev Gundulićeva »Osmana« na latinski (1865). Raznolikim klasičnim metrima poslužio se Makaranin Josip Čobarnić (1790–1852) za ep »Dioklijadu« (»Dioclias«), posmrtno objavljen 1881.

U XX. st. književnost latinskoga izraza ograničava se na vrlo uzak krug znalaca, uglavnom profesionalnih latinista ili teologa. Ivan Baković prepjevao je klasični Mažuranićev ep (»Mors Smail-aga Čengić«, 1957); iznimno plodan pjesnik bio je Ton Smerdel (1904–70), koji je u manje od desetljeća izdao sedam knjiga latinskih pjesama (1961–69). Da latinska Muza ni na kraju tisućljeća nije sasvim utihnula, svjedoči dvojezična zbirka Ivana Goluba (r. 1930) »Ultima solitudo personae – Lice osame«, objavljena 1997.

latinska književnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35571>.