Leopold [le'opɔlt], Jan Hendrik, nizozemski pjesnik (’s-Hertogenbosch, 11. V. 1865 – Rotterdam, 21. VI. 1925). Studirao klasične književnosti, doktorirao u Leidenu (1892), predavao na Erazmovoj gimnaziji u Rotterdamu. Zbog gluhoće živio vrlo osamljeno. Objavljivati je počeo 1893. u časopisu Pokreta osamdesetih De Nieuwe Gids. Isprva sljedbenik senzitivizma H. Gortera. Senzibilna, individualistička poezija, puna tragike i širine u promatranju ljudske sudbine i zemaljske prolaznosti, izdiže ga iznad egocentrične poezije Osamdesetaša, te povezuje s B. Spinozom. Istaknuo se i prijevodima Homera, Sofokla, O. Hajjama i W. Shakespearea. Značajniji radovi: Uz Spinozino posmrtno djelo (Ad Spinozae opera posthuma, 1902), Stoička mudrost (Stoïsche wijsheid, 1904), M. Antonije imperator (M. Antonius imperator, 1908), Iz Epikurova vrta (Uit den tuin van Epicurus, 1910), Stihovi (Verzen, 1912), Keops (Cheops, 1915), Naknadna razmišljanja koncertnoga posjetitelja (Nabetrachtingen van een concertganger, 1929).
