Leskovar, Janko

ilustracija
LESKOVAR, Janko

Leskovar, Janko, hrvatski pripovjedač (Valentinovo kraj Pregrade, 12. XII. 1861Valentinovo, 4. II. 1949). Završio je preparandiju u Zagrebu 1880. Od 1881. službovao je kao učitelj u Valpovu, Šljivoševcima, Prišlinu, Krapinskim Toplicama, Krapini, Karlovcu i Zagrebu. Nakon umirovljenja (1922), vratio se u rodno selo. Od svih mjesta službovanja, književni povjesničari posebno ističu Prišlin, gdje je Leskovar upoznao L. Marjanovića, skupljača narodnoga blaga i svojega prvoga kritičara, i baruna Hinka Kavanagha, na čijem su se imanju sastajali mnogi onodobni odličnici. Prema svjedočenju samoga Leskovara, upravo je Misao na vječnost (Vienac, 1891), objavljena u godini kojom se približno označuje početak razdoblja moderne, nastala pod dojmom razgovora s Kavanaghom. Glavni lik te Leskovarove antologijske novele antijunak je opterećen prošlošću, pasivan u društvenom životu, okrenut samo sebi i svojoj savjesti. Đuro Martić tematska je novost u hrvatskoj književnosti, koja je u to doba pokušavala rušiti realističku paradigmu u kojoj su prevladavale fabule s naglašenom nacionalnom i društvenom problematikom. Već se iz te prve novele prepoznaje autorov literarni odgoj. Riječ je o domaćoj (J. Jurković, K. Š. Gjalski) i ruskoj (I. S. Turgenjev) književnoj tradiciji. Pesimizam koji odlikuje ukupno Leskovarovo prozno stvaralaštvo posljedica je prihvaćanja Schopenhauerove filozofije. I u sljedećim dvjema pripovijestima, objavljenima u Viencu (Katastrofa, 1892; Poslije nesreće, 1894), prepoznaju se motivi iscrpljenosti, misticizma, beznađa, lutanja, nerijetko temeljeni na spiritualizmu i snovima. Na duševne doživljaje svojih junaka Leskovar se usredotočuje i u romanima (Propali dvori, 1896; Sjene ljubavi, 1898). Smisao pripovijedanja nije ni u akciji, ni u nizanju događaja, nego u doživljavanju psihičkog stanja junaka dekadenta i njegovu osjećaju života. I junaci ostalih pripovijedaka uklapaju se u istu matricu: Jesenski cvijeci (Nada, 1897), Priča o ljubavi (Život, 1900), Kita cvijeća (Nada, 1903). Posljednja pripovijest Kraljica zemlje tiskana je u Sijelu 1905., na završetku prve faze hrvatske moderne.

Stvaralački djelatan nešto više od deset godina, Leskovar je već na početku bio dočekan s oduševljenjem. Mladi su ga prihvatili kao »svojega«, ponajviše zbog izbora specifične tematike i motiva. U svojim je tekstovima varirao uglavnom jednu temu. Njegovi tipovi melankolika, modernih introvertiranih intelektualaca uspijevaju biti istodobno i prikaz karaktera naše provincije i slika vrlo bliskih zapadnoeuropskih modela. Pisac koji se vodio vlastitim instinktom, izvan svih programa i manifesta, svojim je nevelikim opusom posvjedočio o snazi autentičnog umjetnika. U samo jednom desetljeću stvaranja ostvario je jedan od najvrjednijih pripovjedačkih opusa iz doba moderne.

Leskovar, Janko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36160>.