struka(e):

leš (tur. leş < perz. läš) (lat. cadaver), mrtvo čovječje tijelo, truplo. Prestankom funkcije vitalnih organa (mozak, srce) u mrtvom tijelu počinju procesi koji se na lešu (truplu) ubrzo mogu zamijetiti. Promjene koje se pojavljuju posljedica su autolize i heterolize. Autoliza je razgradnja tkiva nastala djelovanjem vlastitih enzima. Zbog prestanka cirkulacije, do tada blaga alkaličnost (lužnatost) tijela prelazi u kiselost, što ima za posljedicu nekontrolirano aktiviranje i djelovanje enzima pa oni počinju razgrađivati vlastito tkivo. Autolizi se pridružuje i djelovanje bakterija iz tijela i okoline (heteroliza) pa se ta dva procesa isprepleću i dopunjuju.

Promjene koje u lešu nastaju zbog autolize i heterolize nazivaju se znakovi smrti (lat. signa mortis). Na temelju njih utvrđuje se da je nastupila smrt i određuje se njezino vrijeme. No vrijeme smrti može se tek približno odrediti, a pogrješka je to veća što je dulje razdoblje od nastupa smrti. S obzirom na vrijeme pojavljivanja, znakovi smrti načelno se dijele na rane i kasne. Rani su znakovi smrti (koje neki nazivaju nesigurnim ili vjerojatnim) mrtvačko bljedilo, mrtvačka mlohavost, mrtvačka hladnoća, mrtvačke pjege i mrtvačka ukočenost. Mrtvačko bljedilo (lat. palor mortis) izravna je posljedica prestanka cirkulacije krvi, zbog čega krvne žile kože i potkožnoga tkiva ostaju prazne. Mrtvačka mlohavost (lat. flacciditas mortis) posljedica je potpune opuštenosti mišića koja nastupa prestankom života. Mlohavost traje do pojave mrtvačke ukočenosti. Zbog mlohavosti, nakon smrti ostaju vrlo često na lešu otvorena usta ili dolazi do pražnjenja izlaznoga debelog crijeva (defekacija). Sekundarna mrtvačka mlohavost nastupa nakon popuštanja mrtvačke ukočenosti i posljedica je truležnih promjena u lešu. Mrtvačka hladnoća (lat. algor mortis) uzrokovana je prestankom metabolizma u stanicama, zbog čega prestaje stvaranje tjelesne topline. Brzina hlađenja leša različita je i ovisi o uvjetima u kojima se mrtvo tijelo nalazi: o odjeći, temperaturi okoline, debljini tijela, mjestu na kojem se leš nalazi (krevet, pod) i sl. Mrtvačke pjege (lat. livores mortis) uz ukočenost predstavljaju najvažniji rani znak smrti. Počinju se pojavljivati na najnižem dijelu leša, tj. na onom dijelu na kojem on leži (kod vješanja to su noge i ruke). Pjege nastaju djelovanjem sile teže, zbog koje necirkulirajuća krv ispunjava površne krvne žile na najnižem dijelu leša. Pjege se počinju javljati u pravilu 1 do 2 sata nakon smrti i u početku su pomične, tj. mijenjanjem položaja leša i one se »sele« na mjesto koje je na lešu najniže. Nakon približno 12 sati pjege ostaju na mjestu bez obzira na novi položaj tijela. Mrtvačka ukočenost (lat. rigor mortis) zapravo je poseban oblik napetosti (kontrakcije) mišića i najbolje se uočava na udovima. Počinje se razvijati oko 1 do 3 sata nakon smrti, i to najprije na mišićima nogu šireći se zatim prema glavi (uzlazni tip) ili od mišića lica prema nogama (silazni tip). Ukočenost traje oko 2 dana, ali je to uvjetovano okolinom u kojoj se leš nalazi. Ukočenost prestaje razvojem truležnih promjena u lešu pa će prestanak ukočenosti ovisiti o okolnostima koje pogoduju njihovu razvoju. U izrazito hladnoj sredini ukočenost može trajati danima i tjednima. Trulenje (lat. putrefactio) najčešći je i najvažniji kasni znak smrti. Riječ je o razgradnji organskih spojeva u mrtvom tijelu zajedničkim djelovanjem enzima i bakterija, pri čem se stvara znatna količina plina neugodna mirisa koji prožima meka tkiva (kadaverični emfizem) i truležne tekućine. Razvoju truležnih promjena na lešu pogoduje okolna temperatura od 20 do 30 °C. Proces trulenja neprekidno napreduje i postupno uzrokuje raspadanje leša (lat. decompositio). Prvi znakovi truležnih promjena pojavljuju se na lešu 1 do 2 dana nakon smrti, u obliku prljavozelenkaste obojenosti kože, najčešće na trbuhu (pseudomelanoza).

Ako se leš nalazi u posebnim uvjetima, mjesto trulenja razvija se mumifikacija ili saponifikacija mrtvoga tijela. Mumifikacija (lat. mumificatio) razvit će se ako se leš nalazi u struji vrlo toplog i suhog zraka. U takvim okolnostima tijelo gubi tekućinu pa može postati i do deset puta lakše od težine u času smrti. Zbog isušenja, meki su dijelovi leša kao štavljeni, a boja kože tamnosmeđa. Saponifikacija (lat. saponificatio) nastaje kada se leš nalazi u vlažnom mediju uz smanjen pristup ili potpun nedostatak kisika. Tada se masno tkivo razlaže na glicerol i masne kiseline, a ove se zatim pretvaraju u amorfnu sapunastu masu (sapuni su soli masnih kiselina) koja prožima leš i sprječava razvoj truležnih promjena. Sudskomedicinska važnost mumifikacije i saponifikacije u tome je što tako promijenjen leš ostaje vrlo dugo očuvan i na taj način omogućuje ili olakšava identifikacijski postupak.

Citiranje:

leš. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/36178>.