Libanon

ilustracija
LIBANON, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11

Libanon (Lubnān; Libanonska Republika/Al-Ǧumhūriyya al-Lubnāniyya), država u jugozapadnoj Aziji (Bliski istok), na obali Sredozemnoga mora, između Sirije na sjeveru i istoku (duljina granice 375 km) te Izraela na jugu (79 km); obuhvaća 10 452 km².

Prirodna obilježja

Libanon se sastoji od četiriju prirodno geografskih cjelina paralelnog smjera pružanja: obalne nizine uz Sredozemno more, gorja Libanon, doline Bekaa i gorja Antilibanon. Uz obalu prevladavaju uske naplavne ravnice, koje su međusobno odijeljene niskim ograncima Libanonskoga gorja. Usporedno s obalom (duga 225 km) pružaju se lanci Libanonskoga gorja (Qurnat as-Saudā, 3088 m; najviši vrh Libanona). Prema istoku se Libanonsko gorje strmo spušta u plodnu tektonsku dolinu Bekaa (Biqā; široka do 14 km, duga 120 km), kroz koju prema jugu teče rijeka Litani, a prema sjeveru Asi (Oront). Područje južno od doline rijeke Litani prema granici s Izraelom nastavlja se u prostor Galilejskoga ravnjaka (do 1200 m). Na istoku, između doline Bekaa i granice sa Sirijom izdižu se gorja Antilibanon i njegov južni nastavak Hermon. Oko 50% teritorija Libanona leži iznad 900 m.

Klima je sredozemna s vrućim (srpanj 28 °C) i suhim ljetima te blagim (siječanj 14 °C) i vlažnim zimama; u unutrašnjosti je pod utjecajem reljefa modificirana. Oborina ima najviše zimi kada su najviši vrhovi Libanonskoga gorja i Antilibanona pokriveni snijegom. Godišnja količina oborina najveća je na primorskoj strani Libanonskoga gorja (do 2000 mm), a smanjuje se prema unutrašnjosti (dolina Bekaa oko 500 mm). Najveće su rijeke Asi (Oront) i Litani; u primorju ima nekoliko manjih tokova. Vode rijeke Litani iskorištavaju se za natapanje i za proizvodnju elektroenergije. U priobalju prevladava mediteranska vegetacija, u dolini Bekaa stepa, a planinski pristranci do 1500 m visine obrasli su djelomično šumom hrasta, bukve, alepskoga bora te skromnim ostatcima nekada bogate šume libanonskoga cedra.

Stanovništvo

Posljednji sveobuhvatni popis stanovništva objavljen je 1932. kada je Libanon imao 875 252 st. Od tada službenih popisa nije bilo, demografski pokazatelji iskazivani su tek procjenama. Prema procjeni iz 1956. u Libanonu je živjelo 1 411 416 st., 1970. godine 2 126 325 stanovnika, 2007. godine 3 759 136 st., a 2014. godine 4 137 000 stanovnika ili 395,8 st./km². U gusto naseljenome priobalju, gdje se nalaze svi veći gradovi, ističe se metropolitansko područje Bejruta (Veliki Bejrut; 11 000 st./km²) u kojem živi više od polovice ukupnoga stanovništva Libanona; unutrašnjost zemlje je ruralna, rijetko naseljena (guvernat Baalbek-Hermel; 138 st./km²). Većina stanovništva su Arapi (84,5%, od čega Libanonci 71,2%, Palestinci 12,1%, Sirijci i dr.), zatim Armenci (6,8%), Kurdi (6,1%) i drugi (2,6%). Po vjeri su muslimani (56,0%, od čega šijiti 28,0% i suniti 28,0%), katolici-maroniti (22,0%), pravoslavci (8,0%), grkokatolici-melkiti (4,0%), Druzi (5,0%) i drugi (5,0%). Godišnji porast broja stanovnika u razdoblju 2007–12. iznosi 1,2%, što odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (1,48% ili 14,8‰, 2013). Stopa nataliteta (19,8‰, 2013) je u svjetskom prosjeku (19,5‰), a mortalitet je niži (5,0‰, 2013; svjetski prosjek 8,1‰); smrtnost dojenčadi je 18,7‰ (2013). Prema službenim je podatcima u 2015. u Libanonu bilo više od milijun sirijskih i oko 300 000 palestinskih izbjeglica od kojih je većina ondje ostala živjeti. Stanovništvo Libanona je mlado; u dobi je do 14 godina 24,7%, od 15 do 64 godine 65,7%, a od 65 i više godina 9,6% stanovnika (2007). Očekivano trajanje života za muškarce rođene 2014. iznosi 77,6 godina, a za žene 81,3 godine. Ekonomski je aktivno 1 650 523 st. (2014); u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi samo 6,3%, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 21,0%, a u uslužnim djelatnostima 72,7% zaposlenih (2009). Više sveučilišta, od kojih je većina u Bejrutu (najstarije je American University of Beirut, osnovano 1866). Službeni je jezik arapski, a govori se francuski, engleski, armenski i kurdski. Stopa pismenosti među najvišima je na Bliskome istoku (6,1% nepismenoga stanovništva u dobi iznad 15 godina, 2014). Glavni grad je Bejrut (Bayrūt; 1 650 000 st., tzv. Veliki Bejrut oko 2 200 000 st., 2014). Ostali su veći gradovi (2014): Tripoli (Ṭarābulus aš-Šām; 450 000 st.), Sidon (Ṣaydā; 250 000 st.), Tir (Ṣūr; 160 000 st.), Zahla (Zaḥla; 140 000 st.), Balbek (Ba‘labakk; 90 000 st.); u gradovima živi 87,7% stanovnika (2014).

Gospodarstvo

Nakon završetka građanskoga rata 1989. Libanon je imao BDP u vrijednosti od 2,7 milijarda USD (šteta od ratnih razaranja 1975–89. procijenjena je na više od 50 milijarda USD). Unatoč povremenim unutarnjim sukobima i izraelskim napadima, te ratu u susjednoj Siriji (od 2011), gospodarstvo se postupno obnavljalo (pretežno zaslugom trgovine, bankarstva i turizma). Godine 2017. ostvaren je BDP u vrijednosti od 51,8 milijarda USD, odn. oko 8600 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (73,3%), a slijedi industrijski (21%) i poljoprivredni (5,7%). U industrijskoj ponudi većinom su prehrambeni proizvodi, nakit, cement, tekstil, drvo i namještaj, te naftni derivati. U poljoprivredi prevladava uzgoj agruma, jabuka, grožđa, povrća, duhana i maslina, a u stočarstvu uzgoj ovaca i goveda. Udjel siromašnoga stanovništva je 27,4% (2017), a stopa nezaposlenosti iznosi 6,3% (2017). Negativne socijalne i gospodarske trendove od 2011. potaknuo je rat u Siriji; više od milijun sirijskih izbjeglica sklonilo se u Libanon (početkom 2018. čine oko 20% stanovništva), prekinuti su kopneni prometni pravci prema širem bliskoistočnom zaleđu (posebno prema Jordanu i zemljama Arapsko-perzijskog zaljeva na koje se odnosilo oko 60% libanonskog izvoza), dok su izravne strane investicije pale za više od 50% (do 2018). Godine 2017. ostvaren je izvoz u vrijednosti od četiri milijarde USD i uvoz od 18 milijardi USD. Glavni su izvozni proizvodi duhan, svježe voće i povrće te drugi prehrambeni proizvodi, nakit i kemikalije, dok glavninu uvoza čine nafta, vozila, industrijska i medicinska oprema, elektronički uređaji, odjeća i roba široke potrošnje. Najviše izvozi u Kinu (13%), Ujedinjene Arapske Emirate (9,9%), Južnoafričku Republiku (7,5%) i Saudijsku Arabiju (6,5%). Prema udjelu u uvozu vodeći su Kina (10,2%), Italija (8,9%), Grčka (7%), Njemačka (6,6%) i SAD (6,3%). Javni je dug oko 150% BDP-a (2017).

Promet

Ukupna duljina libanonske cestovne mreže iznosi 6880 km (97% asfaltirano, 2009); glavne su prometnice obalna autocesta (oko 380 km) koja povezuje lučke gradove od Tripolija do Sidona i cesta Bejrut–Damask (Sirija) preko prijevoja Bajdara (Baydar; 1539 m) u Libanonskome gorju. Željeznička je pruga (401 km) izvan uporabe. Najvažnija je luka Bejrut (8,7 milijuna tona tereta i 1,1 milijun TEU, 2016), ostale su luke Tripoli, Sidon i Džunija (Ǧūniya; putnička). Međunarodna je zračna luka Rafik Hariri (7,3 milijuna putnika, 2016) kraj Bejruta.

Novac

Novčana je jedinica libanonska funta (LL.; LBP); 1 funta = 100 pijastera.

Povijest

Najstarije poznato stanovništvo današnjega Libanona bili su Feničani, koji su oko 3000. pr. Kr. došli iz pradomovine oko Crvenoga mora i naselili se na područje današnjega Libanona i susjednih dijelova Sirije i Izraela, između Latakije na sjeveru i Akre (Akko, grad sjeverno od Haife) na jugu. Povoljan smještaj na važnome trgovačkom i geografskom čvorištu uvjetovao je stvaranje feničkih gradova država: Gubla (Gebal, danas Ǧubayl), nekoć poznatiji kao Biblos (grčki Býblos), Arad (grčki Árados, danas Arwād), Sidon (danas Ṣaydā), Tir (danas Ṣūr) i dr. Već u III. tisućljeću pr. Kr. Biblos je trgovao s Egiptom, a poslije i s egejskim otocima. Veze s Egiptom dovele su do uspostave slabog egipatskog suvereniteta, koji je u XVIII. st. pr. Kr. prekinula invazija Hiksa. Obnovljenu egipatsku vlast uzdrmao je u XIV. st. pr. Kr. napadaj Hetita. Njihovu su vlast priznali Arad, Simira i Sidon, a oprli su se Biblos i Tir. Egipatsku vlast obnovio je Ramses II.; nakon egipatskoga povlačenja iz Sirije, fenički su gradovi države između 1200. i IX. st. pr. Kr. uživali samostalnost. Najznačajniji grad država u to doba bio je Tir. Područje današnjega Libanona 701. pr. Kr. našlo se pod političkom dominacijom Asiraca. Nakon sloma asirske vlasti, zakratko su zavladali Egipćani a potom novobabilonska država (605. do 539. pr. Kr.). Fenički gradovi države ušli su 538. pr. Kr. u sastav perzijske satrapije. Protiv perzijske vlasti pobunio se 351. pr. Kr. Sidon, ali je pobunu ugušio Artakserkso III. Oh. Perzijsku vlast zamijenila je 333. pr. Kr. makedonska. Svi su se fenički gradovi predali Aleksandru III. Velikomu, osim Tira, koji je zauzet 332. pr. Kr. Poslije su Feničani bili pod Seleukidima i Ptolemejevićima, dok nisu 64. pr. Kr. došli pod Rim. Podjelom Rimskoga Carstva (395) Libanon je došao pod vlast Bizanta, u sastavu kojega je bio do arapskog osvojenja 636. Aramejski jezik, kojim je dotad govorila većina stanovništva, ubrzo je zamijenjen arapskim, ali islam ipak nije postao dominantnom religijom kao u drugim krajevima Bliskog istoka, jer su se kršćani (uglavnom maroniti, sljedba iz VI. st.) povukli u planine. No i sami muslimani podijelili su se na sljedbe sunita i nešto manje šijita, a u XI. st. raširila se u južnom Libanonu i vjerska sljedba Druza. Tijekom XI. st. područje današnjega Libanona bilo je podijeljeno između država koje su osnovali križari: Kraljevstvo Jeruzalem, Kneževina Antiohija, grofovije Edesa i Tripoli. Dok je muslimansko stanovništvo pomagalo obrambeni rat susjednih islamskih vladara, kršćanski maroniti (od 1216. izravno povezani s papom) aktivno su sudjelovali u ratu križara protiv muslimana. Iako su kršćani bili poraženi, grad Bejrut je od 1375., kao luka preko koje idu trgovački putovi između Europe i Bliskog i Srednjeg istoka, a također i cijeli Libanon, snažno gospodarski napredovao trgujući s kršćanskom Europom. Iako su tijekom XVI. i XVII. st. Libanonom upravljali emiri sljedbe Druza, Libanon je od 1516. do 1918. bio u sastavu Osmanskoga Carstva. U doba europskih kolonijalnih osvajanja u XIX. st. Libanon je osobito privukao pozornost Francuske, koja je iskorištavala vjerske suprotnosti između kršćana maronita i muslimana kako bi se umiješala u unutarnje poslove zemlje. Sporazumom europskih velesila Libanon je 1861. postao autonomnom pokrajinom Osmanskoga Carstva, kojoj se na čelu nalazio kršćanski guverner. Početkom XX. st. razbuktao se arapski nacionalistički pokret za oslobođenje od osmanske vlasti. Tijekom I. svjetskog rata (1916) bio je sklopljen tajni sporazum Velike Britanije i Francuske (tzv. Sykes-Picotov sporazum) kojim su te sile međusobno razdijelile interesne sfere na Bliskom istoku. Na temelju zaključaka konferencije u San Remu 1920. Francuska je dobila mandat nad Sirijom i Libanonom, koji joj je potvrdila i Liga naroda 1922. Iste je godine francuski visoki komesar proglasio osnutak »Velikoga Libanona«, koji je dobio svoje današnje granice proširenjem na istoku i jugu, a 1926. Libanon je bio proglašen zasebnim mandatnim područjem s vlastitim parlamentom. Za vrijeme vlade Narodne fronte, Francuska je 1936. s političkim predstavnicima Libanona (i Sirije) sklopila sporazum prema kojem se obvezala da će u roku od tri godine ukinuti mandat nad tim zemljama. No francuski je parlament odbio ratificirati taj sporazum. U ljeto 1941. britanske snage i postrojbe Slobodne Francuske (pokret Charlesa de Gaullea) slomile su otpor vichyjevskih vojnih snaga pa je 26. XI. 1941. proglašena neovisnost Libanona i Sirije.

Francuska uprava okončana je u studenome 1943., a francuska vojska povukla se potkraj 1946 (godine 1945. Libanon je bio među osnivačima Arapske lige). Godine 1948. Libanon je sudjelovao u ratu protiv Izraela (→ arapsko-izraelski sukob). Politička stabilnost pokušavala se izgraditi podjelom vlasti između vjerskih zajednica (prema tzv. Nacionalnom paktu iz 1943). Unatoč tomu, premoćan politički i ekonomski utjecaj imala je maronitska zajednica (najveća među libanonskim kršćanima); tijekom 1950-ih oko 17 kršćanskih i 8 muslimanskih obitelji posjedovalo je većinu nacionalnoga gospodarstva. Pod utjecajem egipatske revolucije (1953–54) i snaženja arapskog nacionalizma, muslimanske organizacije zahtijevale su veći društveni utjecaj. Početkom svibnja 1958. izbili su unutrašnji sukobi; predsjednik Camille Chamoun (na vlasti 1952–58) pozvao je u pomoć SAD, koji je vojno intervenirao u srpnju 1958. pa je bilo uspostavljeno primirje. Političku stabilnost narušavali su povremeni obračuni među naoružanim skupinama, organiziranima na vjerskoj, etničkoj, klanovskoj i drugoj osnovi, te utjecaj Sirije i Izraela. Tijekom 1960-ih bilo je više izraelskih napada na palestinska uporišta; 1948–60. pred izraelskom represijom u Libanon je izbjeglo oko 136 000 Palestinaca (njihov status uređen je Kairskim sporazumom 1969), a njihov se broj povećao nakon progona iz Jordana 1970 (više palestinskih skupina bilo je naoružano, a prevladavale su snage Palestinske oslobodilačke organizacije – PLO-a). Učestale su bile smjene vlade; do sredine 1970-ih više puta premijeri su bili Abdullah Aref al-Jafi (‘Abdullāh ‘Ārif al-Yāfī), Sami as-Sulh (Sāmī aṣ-Ṣulḥ), Saib Salam (Ṣā’ib Salām) i Rašid Karame (Rašīd Karāmī). Znatan politički utjecaj imali su i Pierre Gemayel (vođa Falangističke stranke) te Kamal Džumblat (Kamāl Ǧunblāṭ), jedan od vođa Druza, koji je postao vođa saveza ljevičarskih organizacija (ubijen je 1977; zamjenio ga je sin Valid Džumblat/Walīd Ǧunblāṭ). U studenome 1969. libanonska vojska sukobljavala se s pojedinim palestinskim skupinama; sredinom 1970-ih u Libanonu je bilo više od 400 000 izbjeglih Palestinaca, koji su postali jedna od najvećih zajednica u državi. Vojno-politički organizirali su se i šijiti, koji su 1975. stvorili organizaciju Amal (arapski: nada, kratica od Afwāǧ al-muqāwama al-lubnāniyya: Odredi libanonskog otpora); osnivač je bio imam Musa as-Sadr (Mūsā aṣ-Ṣadr), koji je 1978. nestao u Libiji, a nakon njega Amal predvodi Nabih Berri (Nabīh Birrī). Polovicom 1974. izbili su prvi sukobi palestinskih skupina i maronitske milicije, tzv. falangi (arapski Katā’ib), a u travnju 1975. došlo je do građanskoga rata. Razaranjima je posebno bio izložen Bejrut, koji je podijeljen na kršćanski (istočni) i muslimanski (zapadni) dio; 1976. oko dva mjeseca trajala je opsada palestinskog izbjegličkoga naselja Tal el-Zatar (Tell az-Za'tar), u predgrađu Bejruta. Učestalost sukoba smanjena je intervencijom sirijske vojske (1976), koja je potom činila veći dio arapskih mirovnih snaga (u borbama 1975–77. bilo je oko 64 000 poginulih). Službeno je obnovljena središnja vlast (1976–82. pod predsjednikom Eliasom Sarkisom), ali je Libanon ostao podijeljen između suparničkih vojno-političkih skupina. Napadi palestinske gerilje iz južnoga Libanona na Izrael izazvali su sredinom ožujka 1978. izraelsku vojnu intervenciju (pri čem je bilo oko 2000 poginulih, uglavnom civila). Izraelska vojska zaposjela je južni Libanon (do rijeke Litani), iz kojega je izbjeglo više od 200 000 stanovnika, pretežito šijita, pa je došlo do sukoba između Amala (podupiranog od Sirije) i palestinskih organizacija. Uslijedilo je raspoređivanje snaga UN-a (od 22. III. 1978), te povlačenje izraelske vojske (u lipnju 1978); u libanonskom južnom pograničju Izrael je pomogao uspostavu vlasti kršćansko-desničarske milicije, tzv. Južnolibanonske vojske, pod vodstvom Sa'da Hadada (Sa‘d Ḥaddād; on je 1979. proglasio vlastitu državu »Slobodni Libanon«; god. 1984. zamijenio ga je Antoine Lahad). Potkraj 1970-ih trajale su borbe među maronitskim snagama; sukobljavale su se Gemayelova falanga, milicija Soleimanea Frangiéa (Suleiman Franjiyeh; predsjednik 1970–76), skupine pod nadzorom Camillea Chamouna i dr. Vlast je nad maronitskim područjem 1980. uspostavio Béchir Gemayel (nadzirao je oko 10% libanonskoga teritorija); ustrojio je Libanonske snage i u kolovozu 1982. postao predsjednik. Ubrzo je ubijen, a predsjednički položaj (1982–88) preuzeo je njegov brat Amine Gemayel. Druga izraelska vojna intervencija uslijedila je početkom lipnja 1982; izraelska vojska zaposjela je južni dio Libanona, do prometnice Bejrut–Damask, pri čem se sukobila i sa sirijskom vojskom (bitka kod mjesta Sultan Ja'kub). Nakon atentata na Béchira Gemayela, izraelska vojska zauzela je muslimanski (zapadni) Bejrut, u kojem su 16. IX. 1982. maronitske Libanonske snage ubile više stotina palestinskih i šijitskih civila (u izbjegličkim naseljima Sabri i Šatili; procjene navode 460 do 1500 ubijenih). Pod izraelskim pritiskom, u kolovozu 1982. iz Libanona su se povukli PLO i ostale palestinske snage (njihove položaje uglavnom je zauzeo šijitski Amal, koji je sredinom 1980-ih većinom nadzirao zapadni Bejrut). Uz sirijski i izraelski utjecaj na prilike u Libanonu, od početka 1980-ih počeo je utjecati i Iran. Uz iransku pomoć djeluje pokret Hezbollah (od 1982), čiji su gerilci aktivni posebno na libanonskom jugu, odakle poduzimaju napade na izraelske ciljeve. Godine 1983. u Tripoliju su se vodile borbe sirijske vojske i njoj sklonih palestinskih skupina protiv preostalih snaga PLO-a (potpomaganih od pojedinih sunitskih i ljevičarskih milicija); u drugim područjima sukobile su se Libanonske snage i milicije Druza, pod vodstvom Valida Džumblata. Tijekom 1982–84. u Libanonu su bile prisutne međunarodne snage, uglavnom iz zapadnih zemalja; povukle su se kada je oko 320 američkih i francuskih vojnika bilo ubijeno u bombaškome napadu (u listopadu 1983). Izraelska vojska povukla se 16. II. 1985. i u južnom libanonskom pograničju uspostavila tzv. sigurnosnu zonu. Tijekom 1985–87. u zapadnom Bejrutu trajali su sukobi između pojedinih šijitskih milicija i snaga Druza; uglavnom su prestali s ulaskom sirijske vojske u ožujku 1987. Potkraj 1980-ih privremenu vojnu vladu predvodio je general Michel Aoun; pokušavao je ovladati maronitskim naoružanim skupinama, zbog čega su izbijali sukobi u istočnom Bejrutu (1989–90). Uz iračku potporu, Aounove su se snage sukobljavale i sa sirijskom vojskom. Politički sporazum vođa dijela kršćanske i muslimanske zajednice postignut je u listopadu 1989. Njime je osnažen politički položaj muslimana u podjeli vlasti, pa je dogovoreno povlačenje sirijske vojske, no sporazum nije bio općeprihvaćen. Za predsjednika je u studenome 1989. bio izabran René Moawad (ubrzo je ubijen), a potom Elias Hraoui (1989–98). Nakon sirijske pobjede nad Aounovim snagama, Bejrut su napustile pojedine naoružane milicije, pa je u listopadu 1990. bila okončana ratna podjela grada. Procjenjuje se da je u sukobima 1975–89. bilo više od 150 000 poginulih i oko 300 000 ranjenih, a oko 900 000 stanovnika iselilo se. Početkom 1990-ih uspostavljena je nova vlada, preustrojena je libanonska vojska pa su razoružavane vojno-političke skupine (u svibnju 1991. Libanon je sa Sirijom potpisao sporazum o sigurnosnoj i drugoj suradnji). Tijekom 1990-ih libanonska je vlada uz pomoć sirijske vojske nastojala ovladati južnim Libanonom, u kojem su uporišta gerilaca Hezbollaha (Izrael ih je snažnije napadao 1993., 1996. i 1999). Godine 1998–2007. predsjednik je bio Émile Lahoud. U svibnju 2000. izraelska vojska povukla se iz južnog Libanona, pa se raspala tzv. Južnolibanonska vojska (pomagana od Izraela). Početkom 2000. u Libanonu je ostalo oko 25 000 sirijskih vojnika (u odmazdi za napade Hezbollaha, Izrael je u travnju 2001. napao pojedine sirijske vojne položaje). U siječnju 2005. političku nestabilnost izazvalo je ubojstvo Rafika al-Haririja (Rafīq al-Ḥarīrī; premijer 1992–98. i 2000–04); slijedili su protusirijski prosvjedi i povlačenje sirijske vojske (u travnju 2005). Stabilnost narušava i vojno djelovanje Hezbollaha protiv ciljeva u Izraelu; početkom 2000-ih njegova uporišta više puta napada izraelska vojska (2006. poginulih je bilo oko 2000). Godine 2007. u sukobima libanonske vojske i islamističkih skupina (u palestinskom izbjegličkom naselju Nahr al-Barid) bilo je oko 500 poginulih; 2008. bili su sukobi provladinih snaga i Hezbollaha. Od svibnja 2008. do svibnja 2014. predsjednik je bio Michel Suleiman (profesionalni vojnik, general, od kraja 1998. bio je zapovjednik libanonskih oružanih snaga). Libanonsku stabilnost od 2011. dodatno je opteretio građanski rat u Siriji (do kolovoza 2014. u Libanonu je 1,17 milijuna izbjeglih iz Sirije). Zbog državne nestabilnosti odgađani su izbori te je produljen mandat parlamentarnih zastupnika (u svibnju 2013. i studenome 2014). Izbor novog predsjednika u parlamentu onemogućila su suprotstavljanja sunitskih i šijitskih političara. Funkciju predsjednika privremeno je obnašao Tammam Salam (Tammām Salām; premijer od veljače 2014). Potkraj 2016. otvorena je mogućnost prevladavanja političke krize; u listopadu 2016. za predsjednika je izabran umirovljeni general Michel Aoun, a u prosincu 2016. premijer je postao Sad al-Hariri (Sa‘d al-Ḥarīrī; premijer 2009–11., sin nekadašnjega premijera Rafika al-Haririja, ubijenog u atentatu 2005). Političke prilike ostale su znatno pod utjecajem rata u susjednoj Siriji (potkraj 2016. više od milijun sirijskih izbjeglica ostalo je živjeti u Libanonu). Borci radikalne Islamske države Irak i Levant bili su okupirali dijelove pograničja u dolini Bekaa, oko grada Arsala (protjerani su ponajviše zahvaljujući akcijama Hezbollaha). Utjecaj sirijskoga građanskog rata rezultirao je i velikim razaranjima u gradovima Tripoliju i Sidonu, u kojima su se sukobljavale lokalne sunitske i alavitske milicije (broj ukupno poginulih Libanonaca procjenjuje se na više od 800). Regionalno sučeljavanje Irana i Saudijske Arabije također djeluje na odnos libanonskih političkih snaga, te je u tom kontekstu potkraj 2017. došlo do političke krize u kojoj je premijer Sad al-Hariri ponudio ostavku pa ju potom povukao (kriza je dovela do jačanja antisaudijskog osjećaja među libanonskim sunitima). Nakon parlamentarnih izbora u svibnju 2018. slijedili su pregovori o sastavljanju koalicijske vlade.

Politički sustav

Prema Ustavu od 23. V. 1926 (izmjene i dopune amandmanima 1990) Libanon je parlamentarna republika i unitarna država. Prema tzv. Nacionalnom paktu, amandmanom na ustav iz 1943., najviši položaji u zemlji i mjesta u državnoj i područnoj upravi podijeljeni su po vjerskome ključu: predsjednik republike je kršćanin, predsjednik vlade sunitski musliman, a predsjednik parlamenta (Nacionalne skupštine) šijitski musliman, polovica je ministara iz redova kršćana, a polovica iz redova muslimana; prema istome načelu biraju se parlamentarni zastupnici. Predsjednik republike na čelu je države, bira ga Nacionalna skupština na razdoblje od šest godina, ne može uzastopno ponovno biti biran. Predsjednik republike zapovjednik je oružanih snaga, imenuje, uz suglasnost Nacionalne skupštine, predsjednika vlade. Izvršnu vlast obavlja vlada, njezine članove bira parlament. Predsjednik republike ima samo pravo suspenzivnoga veta na odluke vlade. Zakonodavnu vlast obavlja jednodomni parlament, odnosno Nacionalna skupština; ona ima 128 zastupnika, koje građani biraju u 12 izbornih jedinica uspostavljenih prema vjerskome sastavu stanovništva. Pravo je glasa opće i jednako za sve građane s navršenom 21 godinom života. Sudbenu vlast obavljaju redoviti, osnovni i četiri kasacijska suda (tri građanska i trgovačka suda, jedan kazneni sud), Vrhovni sud ima najvišu sudbenu vlast u zemlji. Administrativno je zemlja podijeljena na osam guvernata (od 2004). Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 22. studenoga (1943).

Književnost

Specifičan geografski položaj Libanona, mnogobrojni kulturni utjecaji, prožimanje različitih civilizacija, religija i svjetonazora daju libanonskoj književnosti posebna obilježja. U XIX. st. prevladavaju neoklasicistička zaokupljenost poezijom i prosvjetiteljska nastojanja, što je ponajviše odraz ideja francuskih pisaca i filozofa. Oslobođenje ličnosti, emancipacija žene i kritički odnos prema feudalnim institucijama obilježavaju djela pisaca Nasifa al-Jazidžija (Nāṣīf al-Yāziǧī; 1800–71), Maruna an-Nakkaša (Mārūn an-Naqqāš; 1817–55) i Butrusa al-Bustanija (Buṭrus al-Bustānī; 1819–83). Jazidži je pisao pod utjecajem arapske klasične poezije, Nakkaš je bio dramaturg, a Bustani se bavio enciklopedistikom. U to doba povećalo se zanimanje za povijesni roman i zapadnu dramaturgiju: na arapski jezik prevode se i prerađuju Molièreova djela. U XX. st. dolazi do različitih formalnih inovacija; u romantizmu je zamjetno uvođenje proznog izraza. U Libanonu se javlja romantična proza Halila Džubrana (61664alīl Ǧubrān; 1883–1931), a istaknuti su pisci toga razdoblja i »Amerikanci« Ilja Abu Madi (Īlyā Abū Māḍī; 1890–1957), Mihail Nuejma (Mī61665ā’īl Nu‘ayma; 1889–1988) i Amin ar-Rejhani (Amīn ar-Rayḥānī; 1876–1940), koji su pisali na arapskom i engleskom jeziku. Džubran je djelovao u New Yorku, gdje je osnovao književnu »Udrugu pera« kojoj je cilj bio preporod arapske književnosti; Ilja Abu Madi, priznat kao najbolji pjesnik u iseljeništvu, utjecao je na tisak u emigraciji. Rejhani je pisao romane, pjesme u prozi i eseje; afirmirao je moderni arapski nacionalizam i zalagao se za panarapsko jedinstvo. Mihail Nuejma začetnik je realističke pripovijetke, utemeljitelj suvremene književne kritike i pjesnik mistik.

Između dvaju ratova mandat Francuske nad Libanonom odrazio se i u književnosti pa je utjecaj francuske književnosti u tom razdoblju najuočljiviji. Među istaknutim piscima nadahnutima francuskim uzorima nalaze se Adib Mazhar (Adīb Maẓhar) i Jusuf Gasub (Yūsuf Ġaṣūb). Pjesnik i dramatičar Georges Schehadé pisao je pod utjecajem Andréa Bretona i nadrealizma pa je stekao ugled novatora, a afirmirao se i u Francuskoj. Objavljivanje romana »Štruca« (»Al-Raġīf«, 1939) učinilo je Teufiqa Jusufa Avada (Tawfīq Yūsuf ‘Awwād; 1911–89) prvim libanonskim suvremenim romanopiscem. U tome razdoblju uočljive su dvije struje književnika: jedna je bila za očuvanje narodne tradicije i arapskih obilježja, gdje se posebice ističe Marun Abbud (Mārūn ‘Abbūd; 1885–1962), a druga, brojnija, tražila je sintezu autohtone kulture s književnim vrjednotama zapadnoga svijeta. U drugoj polovini XX. st. javlja se izrazito zanimanje za prozno stvaralaštvo, osobito za kratku priču i roman. To je razdoblje tematski opterećeno socrealističkim motivima i palestinskim pitanjem. Grupa autora okupljenih oko lista »Ši‘r« suprotstavila se takvim socrealističkim shvaćanjima i odredila poeziju kao izraz individualne stvarnosti i otkrivanje vlastite subjektivnosti. Kritika je te refleksivne pisce, koji su nastojali izraziti filozofiju misticizma i egzistencijalizma, proglasila simbolistima; začetnikom arapskoga simbolizma smatra se Said Akl (Sa‘īd ‘Aql; 1912–2014), pjesnik blizak francuskim parnasovcima. Najistaknutiji su suradnici časopisa i autori refleksivne poezije Jusuf al-Hal (Yūsuf al-61664āl; 1917–87), Halil Havi (61664alīl Ḥāwī; 1925–82) i Adonis (Adūnīs; r. 1930).

Likovne umjetnosti

Najstariji arheološki nalazi datirani su u V. do IV. tisućljeće pr. Kr. (ostatci kamenih utvrda, ornamentirana keramika). Sačuvani proizvodi feničke umjetnosti iz III. do I. tisućljeća pr. Kr. (nakit, oružje, skupocjeno posuđe, sitna plastika) pokazuju jake egipatske i, u manjoj mjeri, mezopotamske i egejske utjecaje. Iz rimskoga razdoblja potječu ostatci kompleksa hramova u Balbeku i mozaici iz kazališta u Biblosu (Byblos, današnji Džubejl / Ǧubayl), a iz bizantskoga razdoblja kršćanski kultni objekti s mozaicima. – Arabizacijom zemlje, od VII. st., u Libanonu se razvijala islamska umjetnost, poglavito arhitektura, no i dalje su se gradile kršćanske crkve. Iz križarskoga je razdoblja (XII. st.) sačuvano više objekata (tvrđava u Džubejlu, crkva sv. Foke u Amjunu /Amioun, arapski Amyūn/). Džamije iz XIII. i početka XVI. st. imaju osebujan ukras oko portala i prozora (nizovi crnoga i bijeloga kamena) i u unutrašnjosti (stalaktitne dekoracije na stropu, inkrustacije u mramoru, panoi s mozaicima, bogato ukrašeni drvorezbarski radovi). Od utvrda iz toga doba ističu se zamak Rašaja (Rāšayā; XIII. st.) i Lavlja kula u Tripoliju (XV. st.). Za vladavine Turaka islamske sakralne građevine izvodile su se u osmanskom stilu, a kršćanske crkve ukrašavale su se mozaicima, ikonama i zidnim slikama bizantskog tipa. – Utemeljitelji su modernoga libanonskoga slikarstva slikari Habib Srur (Srour; 1860–1938), Halil Salibi (1870–1928), Halil Džubran (1883–1931), Omar Onsi (1901–69) koji su se školovali u europskim središtima. Nakon II. svjetskog rata dio mlađih slikara bio je nadahnut libanonskom pučkom tradicijom i arapskom kaligrafijom (Etel Adnan, r. 1925; Rafic Charaf, 1932–2003; Hussein Madi, r. 1938), a drugi dio opredijelio se za suvremene europske smjerove (Paul Guiragossian, 1926–93; Yvette Achkar, r. 1928; Amine el-Bacha, r. 1932). Kipar i slikar Youssef Howayek (1883–1962) bio je utemeljitelj suvremenoga libanonskoga kiparstva. Studirao je u Rimu i Parizu, a nakon povratka u Libanon 1939. otvorio je prvi studij za kiparstvo u Bejrutu na kojem su studirali naraštaji kipara (braća Michel, 1921–81., Alfred, 1924–2006., i Joseph Basbous, 1929–2001). U Libanonu je razvijena i pučka primijenjena umjetnost (kovinski i drveni predmeti s intarzijama, bakrene posude s iskucanim ornamentima, raznobojna keramika i dr.). Arheološke zbirke feničkih, grčkih i rimskih spomenika čuvaju se u Nacionalnom arheološkome muzeju osnovanom u Bejrutu 1919.

Libanon. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36339>.