struka(e):

liječnik, osoba koja se profesionalno bavi liječenjem, sprječavanjem i proučavanjem bolesti. Liječnici primitivnih zajednica bili su plemenski vračevi, koji su obavljali djelatnost liječnika, svećenika i čarobnjaka. U potonjim društvenim zajednicama, u kojima je religija imala značajnu ulogu, svećenici su bili ujedno i liječnici. U antičkoj Grčkoj liječnički se stalež razvijao izvan krugova svećenstva, ne oslanjajući se više na religiju već na filozofska razmišljanja i izravno iskustvo. U razvijenom srednjem vijeku liječnici u Europi stjecali su izobrazbu na medicinskim fakultetima (najstariji u Salernu iz IX. st.). Ti učeni doktori medicine, liječnici-fizici (grč. φύσıς: priroda), znali su latinski jezik, imali su široko teorijsko znanje i uglavnom su se bavili unutarnjim bolestima postavljajući dijagnozu na temelju spekulativnih promišljanja, astrologije, uroskopije i sl. Praktični medicinski rad (liječenje rana, namještanje polomljenih kostiju, uklanjanje mrene, operacije mokraćnih kamenaca ili kile) obavljali su kirurzi (ranarnici, vidari, felčeri), obrtnici s manjkavom izobrazbom, no s vremenom su osnovane i posebne kirurške škole. Napredak prirodnih znanosti, napose od XVIII. st., pretvorio je liječnike-filozofe u liječnike-prirodoslovce, pa se u XIX. st. spajaju teorijska i praktična medicina. No i dalje su liječnici posebno polagali doktorat medicine, doktorat kirurgije, magisterij primaljstva i magisterij okulistike, sve do 1872., kada je u Beču uveden jedinstven naslov doktora sveukupne medicine (medicinae universae doctor). S razvojem medicine i umnoživanjem medicinskih spoznaja osamostalile su se pojedine medicinske specijalnosti. Tako su se primjerice iz interne medicine izdvojile pedijatrija, neurologija i infektologija, iz kirurgije ginekologija, otorinolaringologija i oftalmologija, a iz ovih opet subspecijalnosti: kardiologija, gastroenterologija, traumatologija, strabologija, audiologija i dr. Za usavršavanje je osim specijalizacije na klinikama uveden i poslijediplomski studij na fakultetima te doktorat znanosti.

U povijesnom razvoju liječničke profesije susreću se nazivi arhijatar (kraljev ili papin tjelesni liječnik), protomedik (hrvatski praliječnik, vrhovni liječnik neke političke zajednice), nadliječnik (u vojnim formacijama), primarni (primarijus) i sekundarni (pomoćnik) liječnik u bolničkim ustanovama. U angloameričkom jezičnom području rabi se naziv physician za liječnika; u nas se do II. svjetskog rata za liječnika u službi javnoga zdravstva bio zadržao naziv fizik (npr. gradski fizik), dok su se privatni liječnici nazivali sokromnim liječnicima (prema češkom soukromný: privatan).

Citiranje:

liječnik. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/lijecnik>.