Lika

ilustracija
LIKA, kanjon rijeke Like
ilustracija1ilustracija2

Lika, povijesno-geografska regija u jugozapadnome dijelu Hrvatske, između Velebita na zapadu te Plješevice i masiva Kapele na istoku. U teritorijalnome pogledu dio je Ličko-senjske (5350 km² s 51 022 st., 2011), Zadarske i Šibensko-kninske županije. Unutar planinskoga okvira, na 500 m do 700 m apsolutne visine, nalaze se krški ravnjaci i mnogobrojna polja u kršu: Ličko (465 km²), Gacko (80 km²), Krbavsko (67 km²), Koreničko (11 km²) i Lapačko (6,83 km²) polje. Najveći dio Like građen je od vapnenca i dolomita, vodopropusnih stijena u kojima je razvijen krš. Dna polja u kršu prekrivena su nepropusnim naplavinama pa u njima rijeke teku površinski, inače se gube u ponorima (vapnenac); iznimka je Korana, koja površinski otječe u Kupu. Polja su povremeno plavljena. Najveće su rijeke ponornice Lika i Gacka. Izgradnjom hidroenergetskoga sustava HE Senj u porječju Like i Gacke stvorena su baražna jezera. Plitvička jezera jedina su prirodna jezera. Klima je kontinentalna do planinska, jer je Velebit zapreka blagotvornu utjecaju mora. Prosječna zimska (siječanj) temperatura (Gospić) iznosi –1,3 °C, a ljetna (srpanj) 18,6 °C; najtopliji je mjesec kolovoz (20,7 °C). Godišnja je količina oborina (Gospić) oko 1670 mm; najviše oborina ima u jesen i u proljeće. Zimi ima mnogo snijega; snježni pokrivač zadržava se više od 70 dana. Veliki snježni nanosi, uzrokovani burom, često prekidaju promet. Uzgajaju se žitarice (kukuruz, ječam, pšenica, raž, zob), krumpir, povrće (kupus), grah, krmno bilje i dr.; voćarstvo (šljiva). Stočarstvo (ovca, govedo). Šume (bukva, hrast kitnjak, jela, smreka, grab) zauzimaju oko 45% površine, a najviše ih je u istočnoj Lici. Neznatna ležišta boksita, gipsa i barita; iskorištava se građevni i ukrasni kamen te glina. Drvna, metalna, prehrambena, kemijska, tekstilna (trikotaža, konfekcija) i kožarska industrija. Turizam (Plitvička jezera). Likom prolaze ceste koje povezuju unutrašnjost s primorjem: autocesta Zagreb – Split s odvojcima za Zadar i Šibenik te ceste Josipdol–Brinje–Senj (preko Vratnika), Plitvička jezera–Vrhovine–Ličko Lešće–Otočac–Senj, Ličko Lešće–Perušić–Gospić–Karlobag, Plitvička jezera–Korenica–Gospić–Karlobag (preko Vrata) te cesta Plitvička jezera–Korenica–Udbina–Gračac–Obrovac–Zadar. Cesta Brinje–Žuta Lokva–Otočac–Gospić–Gračac–Knin najvažnija je prometnica u unutrašnjosti Like. Lička željeznička pruga spaja Liku s Dalmacijom. Glavni je i najveći grad Like Gospić (6561 st., 2011); ostala veća naselja: Otočac (4203 st.), Gračac (3409 st.), Lički Osik (1892 st.), Korenica (1754 st.), Donji Lapac (974 st.), Perušić (846 st.) i dr. – Područje današnje Like bilo je nastanjeno već u prapovijesti, a najstariji poznati stanovnici bili su Japodi. Kao i druga ilirska plemena, Japode su s vremenom pokorili Rimljani. Širom Like pronađeni su različiti ostatci japodske i rimske materijalne kulture (japodske kape, gradine, urne, kameni ulomci s latinskim natpisima, mitreji). U ranome srednjemu vijeku, kada su područje Like naselili Hrvati, postupno su se oblikovale tri županije: Lika, Gacka i Krbava. Početkom IX. st. franački pisac Einhard hrvatskoga kneza Bornu naziva »dux Guduscanorum« (knez Gačana) pa pojedini povjesničari pretpostavljaju da je Borna barem neko vrijeme stolovao u Gackoj. U X. st. bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet navodi da su županije Lika, Gacka i Krbava bile u sastavu Hrvatske pod upravom zajedničkoga bana. Tada se pojam Like ograničavao samo na šire porječje istoimene rijeke. God. 1185. na crkvenom saboru u Splitu bila je osnovana Krbavska biskupija (→ krbavska ili modruška biskupija) s katedralom sv. Jakova u drevnome gradu Krbavi, na području današnje Udbine. Visok stupanj razvijenosti toga područja u razdoblju srednjega vijeka potvrđuju ostatci spomeničke baštine, crkveno ustrojstvo, stari tvrdi gradovi, glagoljaška pismenost te prometna povezanost s ostalim krajevima. U razvijenome srednjem vijeku na ličkome su se tlu uz tri stare županije oblikovale i neke manje: Brinjska, Buška, Hotučka, Lapačka, Nebljuška, Odorjanska i Unska. U razdoblju od XIV. do prve polovice XVI. st. čast velikoga župana na području Like obnašali su predstavnici plemićkih rodova Bribirskih, Frankapana, Kurjakovića i Mogorovića. Stanovnici su pretežito bili Hrvati. Ostatke staroga romaniziranog stanovništva u dijelovima Like izvori katkad bilježe i pod imenom »Vlasi v Hrvateh«. Na prijelazu iz XV. u XVI. st. postojala je neko vrijeme Otočka biskupija. U srednjem vijeku povijesni razvoj na ličkome tlu prilično je naglo prekinulo nadiranje Osmanlija. Već 1460. biskup je morao napustiti Krbavu, a 1493. i Modruš. Osmanlije su 1493. teško porazili hrvatsko plemstvo u bitki na Krbavskome polju i time potaknuli masovno iseljavanje domicilnog stanovništva prema sjeverozapadnim dijelovima zemlje, u Sloveniju, na područje zapadne Ugarske, odnosno današnjega Gradišća. Do 1527–28. zavladali su cijelom Likom i Krbavom, koje su najvećim dijelom ušle u sastav Kliškog, a od 1580. i Krčko-ličkoga sandžaka. I dok je u osmanskoj Lici i Krbavi općenito vrijedila podjela na muslimansko-vojnički grad i kršćansko selo, u krajiškim utvrdama i selima oko njih u Karlovačkome generalatu uz domicilne Hrvate živjeli su i pravoslavni Vlasi, koje su kao prebjege s osmanskoga područja krajiške vlasti u XVII. st. prihvaćale i naseljavale s habsburške strane granice. Zaslugom hrvatskoga svećenika M. Mesića i hrvatskih krajišnikâ Lika i Krbava bile su za Bečkoga (Velikoga) rata (1689) oslobođene od osmanske vlasti, da bi 1712. postale sastavnim dijelom habsburškoga vojnokrajiškog sustava. Kako je sveukupan život na tome području bio podređen ponajprije vojnim potrebama, Lika je gospodarski znatno zaostajala za drugim hrvatskim krajevima, a jedna od posljedica gospodarske nerazvijenosti bile su društvene napetosti, koje su rezultirale nizom buna u XVII. i XVIII. stoljeću. Prema navodima senjskoga biskupa M. Brajkovića, početkom XVIII. st. u Lici i Krbavi živio je tzv. peterostruki narod: Hrvati (doseljenici iz Ogulina, Brinja, Otočca, Senja, Modruša i okolnih mjesta), »Kranjci« (pretežito Gorani), pravoslavni Vlasi (ili »Vlasi šizmatici«), Bunjevci (ili »katolički Vlasi«) i neokršćani (pokršteni muslimani). Takve tradicijski prepoznatljive etnokonfesionalne strukture, katoličke i pravoslavne, preživjele su u Lici i Krbavi sve do XIX. st., kada postupno prerastaju u modernu hrvatsku, odnosno srpsku naciju. Vojnokrajiškim preustrojem 1746. bile su osnovane Lička i Otočka pukovnija. Brinjski kraj bio je priključen 1765. Ogulinskoj pukovniji, a oslobođeno Ličko Pounje bilo je podijeljeno 1795. između Ličke i Otočke pukovnije. Vojne vlasti bavile su se uglavnom gradnjom cesta i mostova, osnivanjem škola, organiziranjem zdravstvene skrbi i poštanske službe te srodnim djelatnostima. Planski se izgrađivao Gospić kao upravno središte Ličke pukovnije. Krajišnici Ličke i Otočke pukovnije bili su većinom seljaci i vojnici. Sudjelovali su u ratovima koje je Habsburška Monarhija u to doba vodila po Europi. Nakon kratkotrajne francuske vladavine u sklopu Ilirskih pokrajina (1809–13), područje današnje Like bilo je vraćeno u habsburški vojnokrajiški sustav. Do druge polovice XIX. st. Ličanima su se smatrali samo stanovnici Ličke pukovnije, dok su se stanovnici Otočke pukovnije nazivali Otočanima. Tek u drugoj polovici XIX. st. pojam Like postupno se proširio i na Gacku dolinu, Plitvice, Otočac i Brinje. Ključnim čimbenikom u procesu teritorijalnoga zaokruživanja i ukorjenjivanja ličkog identiteta u prostoru između izvora Zrmanje i obronaka Velike Kapele može se smatrati stvaranje Ličko-krbavske županije, sa središtem u Gospiću, ustrojene nakon sjedinjenja Hrvatsko-slavonske Vojne krajine s civilnom Hrvatskom i Slavonijom 1881. Bila je to prva jedinstvena teritorijalna i upravna cjelina koja je obuhvatila cijelu srednju Liku, Krbavu, Gacku s brinjskim krajem, južnu Liku i Ličko Pounje, a pridruženo joj je i Velebitsko Podgorje sa Senjom. Željeznicu je Lika dobila tek 1925 (probijanjem pruge od Karlovca prema Dalmaciji), ali je međuratno razdoblje općenito obilježilo gospodarsko zaostajanje toga područja. Za II. svjetskoga rata nalazila se pod talijanskom okupacijom (1941–43). Zahvaljujući snažnomu antifašističkom pokretu na tom je području već u srpnju 1941. izbio ustanak u kojem su potisnute ustaške snage te je bio oslobođen dio Like. God. 1942. bilo je organizirano više većih partizanskih jedinica, koje su 1942–43. pružale snažan otpor talijanskim, njemačkim, ustaškim, domobranskim i četničkim snagama. Osobito snažne bitke vodile su se nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Potkraj 1944. bili su oslobođeni dijelovi Like s Gračacom, a u ožujku i travnju 1945. i cijelo područje Like.

Nakon II. svj. rata, zbog teških gospodarskih prilika, nastavilo se iseljavanje i smanjenje broja stanovnika. God. 1953. Lika je imala 146 816 st., a 1971. bilo je 105 331 st. Poratno gospodarstvo uglavnom se zasnivalo na poljoprivredi i turizmu. Poč. 1990-ih, uoči raspada Jugoslavije, dio srpskog stanovništva priklonio se velikosrpskoj pobuni, pa su 1991. dijelovi Like postali poprištem sukoba hrvatskih i paravojnih srpskih snaga, koje je podupirala Jugoslavenska narodna armija. Do primirja u siječnju 1992. i dolaska snaga UN-a, istočnu su Liku zaposjele srpske snage, a hrvatsko je stanovništvo uglavnom prognano. Dijelovi Like pod srpskim nadzorom bili su 1992–95. u sastavu područja pod zaštitom UN-a (1993. HV potisnula je srp. snage iz okolice Gospića). Oslobođeni su početkom kolovoza 1995., kada je većina srpskog stanovništva i pobjegla. (→ domovinski rat)

Lika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36503>.