Lisinski, Vatroslav

ilustracija
LISINSKI, Vatroslav

Lisinski, Vatroslav, hrvatski skladatelj (Zagreb, 8. VII. 1819Zagreb, 31. V. 1854). Po ocu Slovenac, a po majci Hrvat, pod utjecajem iliraca oko 1840. promijenio ime Ignatius Fuchs u Vatroslav Lisinski. Školovao se u Zagrebu, gdje je 1840. završio dvogodišnji filozofski studij, a 1842. i dvogodišnju pravničku akademiju. Osnovnu glazbenu naobrazbu stekao je privatnom podukom kod Juraja Sojke i J. K. Wisnera Morgensterna. Počeo je skladati 1841. na nagovor pjevača i rodoljuba A. Štrige. U razdoblju 1842–47. bio je bilježnik Banskoga stola u Zagrebu. Ljeti 1847. pošao je na turneju po Srbiji s F. Livadićem, A. Štrigom i dvojicom pjevača, izvodeći hrvatske i srpske skladbe. U jesen 1847. uz Štriginu je pomoć otišao u Prag na glazbeno usavršavanje, ali se zbog prekoračene dobne granice nije mogao upisati kao redoviti učenik na Konzervatorij, već samo u Orguljsku školu (Karel František Pitsch, kontrapunkt), a privatno je učio kompoziciju i instrumentaciju kod ravnatelja Konzervatorija Jana Bedřicha Kittla. U jesen 1850. vratio se razočaran u Zagreb jer mu, unatoč zauzimanjima bana J. Jelačića, nije bilo omogućeno polaganje završnoga diplomskog ispita na praškome Konzervatoriju. Spriječen u pokušaju da se namjesti kao nastavnik u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda, obavljao je dužnosti besplatnoga nadzornika školskih učionica i druge administrativne poslove. Za život je isprva zarađivao privatnom podukom glasovira, a nakon otkaza u HGZ-u preuzeo je početkom 1853., neshvaćen, razočaran i obeshrabren, mjesto privremenoga sudbenog prislušnika. Ne dočekavši rješenje o mjestu kotarskog aktuara, naglo se razbolio i podlegao 1854. vodenoj bolesti u 35. godini života. Negativno rješenje njegove molbe, koje je stiglo godinu dana poslije, u proljeće 1855., vratilo se u uredski arhiv s oznakom »Nepoznat«.

Lisinskoga se smatra utemeljiteljem moderne hrvatske opere, solo pjesme, zborske i orkestralne glazbe. Autor je prvih dviju hrvatskih opera, a značajan je i kao prvi operni skladatelj nakon M. Glinke u slavenskom svijetu. Prva njegova opera, Ljubav i zloba, skladana 1843–45. i instrumentirana uz pomoć J. K. Wisnera Morgensterna, bila je praizvedena u Zagrebu s velikim uspjehom 1846. i značajan je uspjeh ilirizma na području umjetnosti i kulture. Druga opera, Porin, skladana većinom u Pragu i dovršena 1851., bila je praizvedena, zaslugom I. Zajca, tek 1897. Uz neospornu povijesnu vrijednost, oba djela trpe od manjkavosti u libretima te stanovite naivnosti i psihološke neuvjerljivosti u karakterizaciji glavnih likova. Najbolja su mu djela solo pjesme i zborovi uz glasovirsku pratnju ili a cappella, od kojih su se mnoga zadržala na repertoaru do danas. Skladao ih je na hrvatske, češke i njemačke tekstove sa širokim rasponom tema, od ljubavne lirike i snažna rodoljublja do meditacija o društvenoj nepravdi, prolaznosti, vjeri i smrti. Osobito su uspjela ona koja tipično romantički naglašavaju nježnost, elegičnost i lirski intimizam u skladu s prevladavajućim crtama skladateljeva značaja. Među 69 solo pjesama najuspjelije su Vltava, Tuga djevojke, Dvije ptice, Osamljen, Udaljenoj, Miruj, miruj, srce moje, Prosjak, Ribar, Utočište (Der Zufluchtsort) i dr., a među 28 zborova ističu se Moja lađa, Tam gdje stoji, Oj talasi, Prelja, Putnik, Laku noć, Jutro, Pogrebnica, Oče naš, Cum invocarem i dr. Instrumentalna djela obuhvaćaju orkestralnu glazbu i glazbu za glasovir. Među orkestralnima ističe se sedam uvertira (osobito IV., Jugoslavenka, 1848., i V., Bellona, 1849) i idila Večer (Der Abend, 1850), a među glasovirskim skladbama nekoliko plesova (prve obradbe kola – Slavonsko kolo i Hrvatsko kolo iz 1841; valceri, polke, mazurke, četvorke) te neki marševi. Skladao je ukupno 145 skladbi u jedanaest godina skladateljske djelatnosti.

Lisinski je nedvojbeno bio najdarovitiji i najznačajniji skladatelj tzv. ilirskog razdoblja, tj. hrvatskoga ranoga glazbenog romantizma. Njegova tragična osobna sudbina i posljedično, u cjelini gledano, donekle nedorečeni glazbeni opus, koji unatoč izvanrednoj darovitosti nije dosegnuo punu stvaralačku zrelost, razlogom su da se glazbeni romantizam u Hrvatskoj nije očitovao u svojoj punini sve do posljednje trećine XIX. i početka XX. stoljeća.

Lisinski, Vatroslav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36770>.