STRUKE:

liturgija

liturgija (grč. λεıτουργία: javna služba).

1. U antičkoj Grčkoj, svaka besplatna služba za narod, zajednicu, jednako i obavljanje neke časti i namirenje troškova vezanih s njome. Od V. do IV. st. pr. Kr. i dalje u Ateni i ostaloj Grčkoj određivala se svake godine imućnim građanima liturgija kao doprinos za posebne svrhe: za organiziranje natjecanja, igara, kazališnih predstava, a u ratnoj opasnosti kao porez za opremu vojske, ratnih lađa i konjice. U helenističko je doba liturgija kao služba i doprinos dolazila do izražaja u religijskim i športskim manifestacijama. U rimskom sustavu uprave nad provincijama (osobito u Egiptu) liturgija je bila prisilna (npr. pri izvođenju javnih radova, gradnji) i često je dovodila do siromašenja imućnijih slojeva domaćega stanovništva.

2. U kršćanstvu liturgija označava javni i službeno odobreni bogoštovni čin, bogoslužje. U ranome kršćanstvu, preuzet iz grčkoga, izraz je značio službu zajednici, odn. službu Božju za narod, a poslije je postao uobičajeni naziv za javno bogoslužje odobreno od Crkve. Liturgijom u užem smislu naziva se samo gl. čin kršć. bogoslužja, koji se u Zapadnoj crkvi zove i misa, a u širem smislu (osobito u literaturi od XVI. st.) obuhvaća sve kršć. bogoslužne obrede. Prednicejska liturgija u bitnim je crtama jednaka u cijeloj Crkvi, iako u njoj ima mnogo slobode i improvizacije u pojedinostima. Kada je kršćanstvo postalo drž. religija i bogoslužje se počelo obavljati u raskošnim bazilikama, nastalo je tzv. zlatno doba liturgijskoga razvoja, uobičajile su se znatne raznolikosti između zap. i ist. liturgije te su se pojavili različiti liturgijski tipovi.

Aleksandrijska liturgija obuhvaća grčku liturgiju po Marku (V. st.), koptsku liturgiju, liturgiju Ćirila Aleksandrijskoga, Grgura Nazijanskoga te etiopsku liturgiju dvanaestorice apostola. – Antiohijsko-jeruzalemskom tipu pripadaju grčka liturgija sv. Jakoba i sirijska liturgija sv. Jakoba, kojom se služe jakobiti i maroniti. Raširen je u antiohijskoj i jeruzalemskoj patrijaršiji i na Cipru. Od antiohijskoga tipa potječu i nestorijanska, maronitska i siromalabarska liturgija. – Carigradska liturgija razvila se pod utjecajem antiohijske i jeruzalemske. Ima tri obrasca (za različite dane u godini): liturgiju sv. Bazilija (Vasilija), sv. Ivana (Jovana) Zlatoustog i liturgiju posvećenih darova. Slično rimskoj liturgiji na Zapadu, širila se carigradska liturgija na Istoku i stala dominirati nad ostalim ist. liturgijama, pa je danas carigradski obred raširen ne samo među Grcima nego i – preko prijevoda sv. Ćirila i Metoda – među svim Slavenima-pravoslavcima i drugim narodima koji su bili pod bizantskim a poslije i drugim, osobito rus. kulturnim utjecajem. – Rimska liturgija. Najstarije podatke o njoj daju spisi Klementa Rimskoga, Justina i Hipolita. Osobito važne reforme nastale su nakon Milanskog edikta, a potom i u razdoblju od pontifikata pape Damaza I. (366–384) do Grgura I. Velikoga (590–604). Djelatnošću misionara, koji su rimsku liturgiju širili kod novopokrštenih naroda, reformama Karla Velikog i benediktinskim utjecajem potisnula je rimska liturgija sve ostale na Zapadu, a održala se tek u engl. prijevodu u Anglikanskoj crkvi. – Galikanska liturgija bila je (do Karla Velikoga) raširena u nekadašnjoj Galiji i nekim okolnim pokrajinama. Utjecala je na sve ostale zap. liturgije, pa i na rimsku. – Milanska ili ambrozijanska liturgija, u biti istovjetna s galikanskom, postojala je u Milanu već u IV. st.; uredio ju je biskup sv. Ambrozije; sačuvala se do danas samo u milanskoj crkv. pokrajini. – Mozarapska liturgija, u mnogome slična galikanskoj, bila je raširena u cijeloj Španjolskoj u VI. st.; sve ju je više potiskivala rimska. Sačuvala se do danas u katedralama u Salamanki i Toledu. – Keltska liturgija, također srodna galikanskoj, bila je proširena u Bretagni (do IX. st.) i na brit. otocima (u Engleskoj do VII. st., u Škotskoj do XI., a u Irskoj do XII. st.).

U ranokršć. liturgiji uloga naroda bila je znatna i kreativna. U sr. vijeku, na Zapadu je sudjelovanje naroda jenjavalo, možda zbog nerazumijevanja lat. jezika, soc. uzdizanja klera (od karolinških vremena) te gledanja na liturgiju kao na klerički djelokrug. I sakramentalni obredi bili su podložni promjenama, pa su nastale velike lokalne raznolikosti. Reformatori XVI. st. načelno su podvrgnuli liturgiju oštroj kritici, odbacili lat. jezik i ceremonije, koje su smatrali suvišnima. Davši najveću važnost liturgiji riječi (biblijska čitanja, propovijed), sveli su liturgiju tajne (sakramenta) na najjednostavniju jezgru. U luteransko-evangeličkim crkvama osnova je bogoslužja Lutherova Njemačka misa iz 1526. Tridentski koncil i obnova koju je on započeo doveli su do jedinstvenih izdanja knjiga obveznih za cijelu Katoličku crkvu (Pio V. izdao je Rimski brevijar, 1568., Rimski misal, 1570; Klement VIII. Pontifikal, 1596). Potkraj XIX. i na poč. XX. st. javlja se u protestantizmu i Kat. crkvi tzv. liturgijski pokret, koji teži za liturgijskom obnovom (najaktivniji su bili benediktinci opatija Selesmes, Beuron, Maria Laach, Klosterneuburg). Liturgija se pojednostavnjuje, vraća na stare izvore, ističe se važnost djelatnog udjela vjernika u bogoslužju (»demokratizacija liturgije«). Obnovu je u Kat. crkvi proveo i II. vatikanski koncil (Liturgijska konstitucija, 1963), koji je olabavio krutu jednoličnost i centralizaciju, a biskupskoj jurisdikciji vratio znatnu vlast u svezi s liturgijom te dokinuo lat. jezik.

3. U židovstvu, uobičajene molitve u bogoslužju i red službe Božje. Naziv liturgija od XIX. st. postupno zamjenjuje hebrejski biblijski izraz avoda.

4. U religiologiji, kultni obredi u najširem smislu riječi (liturgija u hinduizmu, budizmu i dr.).

liturgija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 12.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36846>.