STRUKE:

Locke, John

ilustracija
LOCKE, John
ilustracija1ilustracija2

Locke [lɔk], John, engleski filozof (Wrington kraj Bristola, 29. VIII. 1632Oates, grofovija Essex, 28. X. 1704). Podrijetlom iz tradicionalno obrtničke obitelji sitnih zemljoposjednika. Otac mu je postigao karijeru javnoga bilježnika i ugled istaknuta vigovca, te odgojio sina u duhu parlamentarizma i liberalizma. U Oxfordu je Locke studirao filozofiju, prirodne znanosti i medicinu. Radio je kao nastavnik grčkog jezika, retorike i moralne filozofije, kraće vrijeme bio u diplomaciji, a zatim služio kod vodećega vigovskog političara baruna Ashleyja (poslije lord Shaftesbury), kao njegov osobni tajnik. God. 1675–79. boravio je u Francuskoj. Kao vigovac, morao se 1683. pred naletom reakcije skloniti u Nizozemsku, odakle se s kraljem Vilimom III. Oranskim vratio 1688., u doba tzv. Slavne revolucije. Ostatak života posvetio se teorijskoj djelatnosti, obavljajući usput lakše sinekurne dužnosti. – U središtu je Lockeova filozofskog zanimanja problem spoznaje. Svojim glavnim djelom Ogled o ljudskom razumu (An Essay Concerning Human Understanding, 1690), u kojem podrobno istražuje »podrijetlo, sigurnost i doseg ljudske spoznaje, zajedno s temeljima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i pristajanja«, udario je temelje spoznajnoj teoriji empirizma. Prema njegovoj koncepciji, u ljudskom duhu nema nikakvih prirođenih ideja ni principa, ni teorijskih ni praktičnih. Duša je po prirodi tabula rasa, neispisana prazna ploča. Sve ideje kojima razum operira potječu iz iskustva. U intelektu nema ničega što prije nije bilo u osjetilu (»Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu«). Razum pasivno prima iz iskustva tzv. »jednostavne ideje«; njegova aktivnost svodi se na spajanje tih jednostavnih ideja u »složene«. Iskustvo se dijeli na vanjsko iskustvo ili senzaciju i unutarnje iskustvo ili refleksiju. Iz vanjskog iskustva potječu sve naše ideje o vanjskim predmetima, iz unutarnjega – sve ideje o radnjama našeg duha. Među jednostavnim idejama koje dobivamo iz vanjskog iskustva treba razlikovati one koje razum prima preko više osjetila (npr. veličina, oblik, položaj, kretanje, mirovanje) od onih koje prima jednim osjetilom (npr. boja, zvuk, miris). Prve su slike primarnih kvaliteta, tj. realnih svojstava tijela, a druge su ideje sekundarnih kvaliteta, tj. subjektivnih stanja, koja u pojedinim osjetilima izazivaju primarne kvalitete: one postoje samo u našem predočivanju, a ne u samim stvarima. – Kako sve ideje potječu iz iskustva, naša je spoznaja po svojem opsegu vrlo ograničena. O mnogočem što postoji nemamo nikakve ideje ili su one samo vrlo nejasne. Tako npr., sigurno znamo da postoje dvije vrste supstancija, materijalne i duhovne, ali su naše ideje o materijalnoj supstanciji podjednako nejasne kao i one o duhovnoj. Kada bi se u svojoj praktičnoj djelatnosti oslanjao samo na apsolutno sigurne spoznaje, čovjek bi često morao doći u nepriliku. No osim sigurne spoznaje ili znanja, ljudski razum posjeduje i mnijenje o onom što je vjerojatno. Pod znatnim utjecajem Descartesa, Locke brani razumske spoznaje i priznaje njihov dignitet. »Razum mora biti najviši sudac i vodič u svemu.« Premda je protivnik racionalizma u užem smislu, u kojem se racionalizam suprotstavlja empirizmu, Locke je vatreni pristaša racionalizma u širem smislu, u kojem se racionalizam suprotstavlja iracionalizmu i misticizmu. Vjera u moć razuma prožima i Lockeove religiozno-filozofske, pedagoške i socijalno-političke radove. Locke govori o potrebi tolerancije prema svim vjerama i crkvama, a u pedagogiji je pristaša svjetovnoga, praktično orijentiranog odgoja, zalažući se osobito za neformalističke metode podučavanja i za ravnotežu između duhovnoga i fizičkog odgoja. Prema političko-ekonomskim nazorima, jedan je od prethodnika A. Smitha i D. Ricarda. U svojem znamenitom djelu Dvije rasprave o vladavini (Two Treatises of Government, 1690) zauzimao se za državu u kojoj bi bili osigurani individualna sloboda i prava razuma, a takva je, po njegovu mišljenju, ustavna monarhija u kojoj postoji podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i federativnu (vođenje vanjske politike), i u kojoj narod ima pravo silom se oduprijeti nasilju ljudi na vlasti. S liberalističkih je stajališta kritizirao dvije u njegovo doba najraširenije apsolutističke teorije države, Filmerovu i Hobbesovu. Nasuprot Th. Hobbesu, Locke smatra da »prirodno stanje« nije stanje »rata svih protiv sviju«, nego stanje opće slobode i jednakosti. Zadaća je države, koja nastaje društvenim ugovorom, samo da to prirodno stanje jamči.

Malo je filozofa koji su tako znatno utjecali na razvoj europske filozofske i političke misli kao Locke. Načelom da se na razumu treba temeljiti sva individualna i društvena čovjekova aktivnost, postao je začetnikom prosvjetiteljstva, toga velikoga građanskog pokreta koji je dominirao duhovnim životom Europe u XVIII. stoljeću. Njegove političke liberalističke doktrine ušle su i u američki ustav, a na njima se u osnovi temelji britanska ustavna tradicija i francuski ustav iz 1871. G. Berkeley i D. Hume, engleski deisti i moralisti, F. M. Voltaire, J.-J. Rousseau, Condillac i francuski materijalisti XVIII. stoljeća, svi su oni više ili manje polazili od Lockea, razvijajući njegovu filozofiju u različitim smjerovima. Ostala djela: Pismo o toleranciji (Epistola de Tolerantia, 1689), Nekoliko misli o odgoju (Some Thoughts Concerning Education, 1693), Razumnost kršćanstva (The Reasonableness of Christianity, 1695).

Locke, John. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.1.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36944>.