struka(e):

lokativ (prema lat. locus: mjesto, po uzoru na dativ, akuzativ), padež kojemu je temeljno značenje mjesto na kojem se nalazi kakav predmet ili na kojem se odvija kakva radnja. U tom značenju odgovara na pitanje gdje (usp. na ulici, u knjizi). Taj je padež bio svojstven i indoeuropskom i starosl. jeziku. U staroslavenskome imao je razvijene oblike i u jednini i u množini. Grčki i latinski nemaju posebnih oznaka za lokativ. Grčki lokativno značenje izražava dativom, a latinski ablativom. Germ. jezici to značenje također izražavaju dativom. U hrv. jeziku posebni oblici za lokativ počeli su se gubiti već u XIII. i XIV. st., ali su se u nekim govorima kajk. i čak. narječja zadržali do danas. U hrv. standardnom jeziku formalna razlika između dativa i lokativa praktično se izgubila (čuva se još jedino na naglasnoj razini, i to u nekih imenica ugl. muškoga roda, npr. dativ grâdu prema lokativu u grádu). Danas se lokativ u hrv. jeziku nikad ne rabi samostalno, nego samo s prijedlozima, kao »prijedložni padež« ili prepozicional. Rabi se s prijedlozima na, o, po, pri i u (i prema). Ima međutim ostataka njegove samostalne porabe, posebno među riječima mjesnoga ili vremenskoga značenja koje su se u međuvremenu leksikalizirale ili kao prilozi, npr. gore, dolje; zimi, ljeti, lani, onomadne i sl., ili kao prijedlozi, npr. vrhu, među, (arhaično) mješte i sl. U hrv. standardnome jeziku lokativ osim prostornoga značenja često može imati značenje vremena (npr. u istom trenutku), sredstva (npr. platiti u kunama), načina (postupiti po zakonu) ili može imati specifično relativno značenje (npr. biti plaćen po satu) i sl.

Citiranje:

lokativ. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/lokativ>.