arhetip

arhetip (grč. ἀρχέτυπον), prvotni mitski, obredni, religijski ili simbolički obrazac, uzorak ili struktura, koji se nesvjesno obnavlja u potonjim psihičkim, jezičnim ili književnim očitovanjima. U Platonovoj filozofiji, transcendentalno biće iz kojeg se isijavaju (emaniraju) slojevi zbiljnosti kao njegove odslike; tako je osjetilna zbiljnost oponašanje više zbilje kao prauzora. U skolastičkoj filozofiji, arhetip je jedan od oblika bića stvorenih u božanskom umu.

Novi su život tomu platonskom pojmu pribavili engleski antropolog J. G. Frazer (Zlatna grana, znatno prošireno 3. izdanje 1911–15) i švicarski psiholog C. G. Jung (Preobrazbe i simboli libida, 1911/12). Oni polaze od ciklične predodžbe o povijesti, u kojoj se ritmički obnavljaju stanoviti motivski i simbolički obrasci, i to poglavito u sferi tzv. kolektivnoga nesvjesnog, a ona proizvodi npr. snove i rituale. Zamisao su razradili predstavnici kembričke antropološke škole (J. E. Harrison, G. Murray, F. M. Cornford, A. B. Cook) tijekom druge četvrtine XX. st. proučavanjem grčkoga religioznog, filozofskog, književnog i umjetničkog naslijeđa. No za konkretizaciju i institucionalizaciju pojma arhetipa svakako su najzaslužniji tzv. arhetipski kritičari svojim radovima objavljenima između 1930-ih i 1950-ih. Tako su npr. za Maud Bodkin arhetipovi, još pomalo apstraktno, »oni oblici ili obrasci [velike poezije] u kojima univerzalne snage naše naravi pronalaze svoje opredmećenje« (Arhetipski obrasci u poeziji, 1934), a za N. Fryea (Anatomija kritike, 1957) oni su već generički ustrojeni obrasci književne radnje, odnosno odnosa među njezinim sudionicima, a oni tim sudionicima podaruju specifičan profil. Frye ih je dakle iz psihičke i imaginativne sfere definitivno premjestio u književno-umjetničku sferu.

arhetip. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3738>.