Lunačarski, Anatolij Vasiljevič

ilustracija
LUNAČARSKI, Anatolij Vasiljevič

Lunačarski (Lunačarskij) [lunača'rsk’ij], Anatolij Vasiljevič (Vasil’evič), ruski političar i književnik (Poltava, 23. XI. 1875Menton, Francuska, 26. XII. 1933). Nakon studija filozofije i prirodnih znanosti u Švicarskoj vratio se 1896. u Rusiju, gdje je 1897. postao članom Ruske socijaldemokratske radničke partije. Godine 1899. bio je prognan. Nakon rascjepa u Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji (1903) pridružio se boljševicima, a 1904., na poziv V. I. Lenjina, otišao u Švicarsku. Sudjelovao je u revoluciji 1905. i bio 1907. delegat boljševika na stuttgartskome kongresu Druge internacionale. U godinama nakon poraza revolucije 1905–07. razišao se s Lenjinom pa je s Aleksandrom Aleksandrovičem Bogdanovom i drugim istomišljenicima organizirao (1908) grupu Vpered; razmišljao je o ulozi vjere u novom poretku, što su Lenjin i Georgij Valentinovič Plehanov oštro kritizirali. Vratio se 1917. u Rusiju i opet uključio u rad boljševičke partije. Kao narodni komesar za prosvjetu (1917–29) uspio je spasiti mnoge spomenike kulture i umjetnička djela od uništenja. Bio je član Akademije znanosti, predsjednik Komiteta za upravljanje znanstvenim i školskim ustanovama, a 1933. bio je imenovan političkim predstavnikom SSSR-a u Španjolskoj; na putu je umro. Obilježio je sovjetski kulturni život 1920-ih. Iako se prednost davala politički angažiranoj (»radničkoj«) umjetnosti, dopuštao je i druge stilove, pa je zahvaljujući tomu bio ostvaren niz djela sovjetske avangarde, a zadržan je i pozitivan odnos prema tradiciji. Vrstan stilist, erudit, književni povjesničar, publicist i kritičar široke kulture, Lunačarski je svoja estetska shvaćanja oblikovao pod utjecajem L. Feuerbacha i N. K. Černiševskoga. U knjizi Ogledi pozitivne estetike (Očerki pozitivnoj estetiki, 1903., 1923) naglašavao je ideal harmoničnog, ugodnog i ritmičnoga sklada ljepote, dobra i istine, ali u radu Marksizam i estetika (Marksizm i estetika, 1905) već ističe klasni značaj umjetnosti, dok će u Pismima o proleterskoj književnosti (Pis’ma o proletarskoj literature, 1914) upozoravati i na opasnost poistovjećivanja umjetnosti i publicistike. Autoritet državnika znao je nakon 1917. osloniti na kritičku riječ. Pisao je o tečevinama europskih umjetnosti, a svoju je erudiciju primjenjivao i u odnosu na suvremene pojave prenaglašene tendencioznosti (M. Gorki, Mati) ili pak avangardnih ekstrema u Mejerholjdovu kazalištu. Kao autor mnogobrojnih kazališnih komada znatnu je pozornost posvećivao kazalištu, o čemu je u nas kritički svjedočio A. Cesarec (1923). M. Krleža je u Danasu 1934. objavio prijevod drame Oliver Cromwell (1920) uz nadahnuti esej Lunačarski, jedini Krležin tekst u cjelini posvećen ruskoj književnosti.

Lunačarski, Anatolij Vasiljevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 14.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37559>.