Ljubiša, Stjepan Mitrov

Ljubiša, Stjepan Mitrov, crnogorski političar i književnik (Budva, 29. II. 1824Beč, 11. XI. 1878). Potječe iz obitelji plemena Paštrovića. Samouk, posebno se izvještio u talijanskom jeziku, kojim se služio kao materinskim. Isprva u pisarskoj službi, od 1843. općinski bilježnik u Budvi, rano je ušao u politiku i brzo napredovao do visokih dužnosti. Bio je zastupnik u Dalmatinskome saboru (1861) i od 1870. njegov predsjednik, kada je živio u Zadru, te zastupnik u Carevinskome vijeću u Beču. Prvi mu je objavljeni rad kratki geografsko-etnografski opis Paštrovića Opštestvo paštrovsko u okružju kotorskom (1845), u kojem je donio mnoštvo povijesnih podataka o Paštrovićima te pučku predaju o plemenu, proširivši poslije opis na cijelu Boku (Boka Kotorska, 1870). U periodici je objavljivao razmjerno rijetko (nekrolog u povodu smrti Petra II. Petrovića Njegoša, kratki prijevodni ulomci Horacija, Dantea i Ariosta u epskome desetercu), a prvo mu je važnije književno djelo spjev »na narodnu« Boj na Visu (1866). Priredio je prvo latiničko izdanje Gorskoga vijenca (1868), s opsežnim komentarima. Istodobno je objavio pripovijest Šćepan Mali, koja se tematski podudara s Njegoševim spjevom Lažni car Šćepan Mali. Zbirkama Pripovijesti crnogorske i primorske (1875) i Pričanja Vuka Dojčevića (posmrtno, 1879), u puku glasovita mudraca i kazivača, smještenima tematski u kasno XV. stoljeće, postao je najistaknutiji crnogorski prozaik tzv. folklornoga realizma. Stekao je glas »Njegoša u prozi«, što je potonja kritika uglavnom osporavala. Unatoč njihovim očitim srodnostima, kod Ljubiše prevladava usmenoknjiževna baština lokalnoga ozračja, dok se Njegoš više oslanjao na junačku epiku. Osobito često tematizirao je stariju povijest, uspjelo prikazavši specifičnosti crnogorskoga srednjega vijeka (Kanjoš Macedonić, 1870). Pripovijetke Prodaja Patrijare Brkića (1870) i Gorde, ili kako Crnogorka ljubi (1877) smještene su u XVIII. stoljeće, u razdoblje nagovještaja nacionalnoga buđenja. Ljubišinu je pripovjednom umijeću svojstven uspio spoj humornih zgoda, narodnih običaja, društvenih ceremonijala i rituala te krupnih povijesnih zbivanja. Djela mu obiluju etnografskim pojedinostima, jezik mu je svjesno arhaiziran, u dijalozima se služi postupcima dramskoga žanra, pa postiže izrazitu dinamičnost u naraciji. Uz povijesnost i etnografsku baštinu, formule usmenoga pripovijedanja, podrijetlom iz zavičajnoga folklora, jednako su važno obilježje njegove proze. Spojivši zavičajnošću obilježen pripovjedni realizam i autentičnost u prikazivanju načina života bokeljskoga puka s povijesnim pamćenjem, Ljubiša je tipičan pisac prijelaznoga razdoblja sazrijevanja stilova između još uvijek jake klasicističke tradicije, zreloga romantizma i zamaha realizma u prozi.

Ljubiša, Stjepan Mitrov. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 19.1.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37756>.