STRUKE:

ljutice

ilustracija
LJUTICE, glava s razjapljenim ustima, Viperidae

ljutice (Viperidae), por. otrovnih zmija duljine do 1 m, trokutaste glave, jasno odijeljene od ostatka zdepasta tijela. Kada ljutica, napadajući plijen, razjapi usta, u gornjoj se čeljusti usprave po jedan ili dva cjevasta zuba, u koje navire otrov iz žlijezda smještenih iza očiju. Zubi su im oštri, ali krhki, pa se kod snažna ugriza lako prelome. Odmah ih nadomjeste zamjenski zubi uloženi u zubno meso. Kada ljutica miruje, njezini zubi prilegnu uz nepce šiljkom okrenutim unatrag. Karakterističan je organ ljuticâ i tzv. dušničko ili trahejsko pluće, razvijeno na stražnjoj strani dušnika. Ljutice traže plijen noću, a hrane se malim sisavcima, pticama i dr. U otrovu ljutica prevladavaju hemotoksične tvari, ali ima i neurotoksičnih pa otrov razara crvena krvna zrnca i stijenke krvnih žila, a djeluje i na živčani sustav. Većina ljutica rađa žive mlade (ovoviviparne su). Otrovan je i ugriz tek okoćenih zmija. Raširene su po svim kontinentima, osim Australije i Antarktike. Porodica obuhvaća oko 230 vrsta, a dijeli se na četiri potporodice: Azemiopinae, Causinae, Viperinae i Crotalinae. Prave ljutice (Viperinae) žive u Europi, Aziji i Africi, a jamičarke (Crotalinae) u juž. i jugoist. Aziji te Sjevernoj i Južnoj Americi. Najpoznatije su jamičarke čegrtuše, kopljoglavke i mokasinke. U nas žive tri vrste pravih ljutica: poskok (Vipera ammodytes), riđovka (Vipera berus), planinska riđovka ili žutokrug (Vipera ursinii macrops), s većim brojem podvrsta i varijeteta. Na našim se ljuticama duž cijelih leđa ističe tamna vijugava pruga.

ljutice. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.12.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=37781>.