Machado y Ruiz [mača'δo i r:ụiϑ], Antonio, španjolski književnik (Sevilla, 26. VII. 1875 – Collioure, Francuska, 21. II. 1939). Ponajprije pjesnik, jedan je od glavnih predstavnika Naraštaja ’98. i jedan od najznačajnijih španjolskih književnika XX. stoljeća. Na studijama u Parizu došao u kontakt s H. Bergsonom, O. Wildeom i R. Daríom. Živio je povučeno (dugo kao profesor francuskoga jezika u provinciji: Soria, Baeca, Segovia) dok su nešto mlađi suvremenici (F. García Lorca, R. Alberti i dr.) madridski književni život pretvarali u dotad neviđenu simbiozu stalnog umjetničkog i društvenoga događanja, pozivajući se na Machada. Potkraj građanskoga rata pobjegao u Francusku gdje je i umro. Prvu zbirku pjesama Samoće (Soledades) objavio je razmjerno kasno, 1903. U duhu ranoga modernizma R. Daría, to je obradba emotivnih stanja te sjećanja na prostore i ozračje djetinjstva, mladosti i povijesti. U dopunjenoj inačici, naslovljenoj Samoće, galerije i druge pjesme (Soledades, Galerías y otros poemas) razradio je teme gubitka iluzija, moći pamćenja i umišljaja i sl., a 1912. objavio je najpoznatiju zbirku Kastiljska polja (Campos de Castilla), pretežito povijesne i refleksivne problematike naglašenih moralističkih i kritičkih tonova. God. 1917. dodao je toj zbirci pjesme s ljubavnim temama (bol zbog gubitka supruge), političke prosudbe trenutka, portrete drugih španjolskih književnika i sl. Istodobno je (1915) počeo objavljivati Dodatke (Los complementarios), komentare o vlastitom i tuđem pjesništvu. Posljednju zbirku, Nove pjesme (Nuevas canciones), objavio je 1923. Sve te zbirke proširene su u mnogim izdanjima sabranih pjesama. Napisao je i knjigu oglednih proza Juan de Mairena (1936). Zajedno s bratom Manuelom pisao je drame, ali one nisu imale većeg utjecaja. Nagovješćujući pjesništvo XX. stoljeća, Machado je bitno utjecao na poeziju cijeloga hispanskoameričkoga govornog područja.