Majcen, Stanko, slovenski književnik (Maribor, 29. X. 1888 – Maribor, 16. XII. 1970). Studij prava s doktoratom završio u Beču 1915. Za I. svjetskog rata bio na galicijskoj fronti, nakon rata obnašao je visoke državne funkcije u Mariboru, Beogradu i Ljubljani; tajnik A. Korošeca, podban Dravske banovine. Nakon II. svjetskog rata bio je isključen iz javnoga života. Književni mu je opus nastao u dvama razdobljima. U prvome (1905–25), bio je pod utjecajem slovenske moderne, potom se priklonio ekspresionističkoj poetici. Većinu djela iz toga razdoblja objavio je u časopisu Dom in svet. U drugome razdoblju (1942–46) djelo mu je izrazito religiozno. Pisao je pjesme (Prijatelj sveta, 1911–15; Smrt v polju, 1915; Zemlja, 1923–25), drame (Kasija, 1919; Nasljednici nebeskoga kraljevstva – Dediči nebeškega kraljestva, 1920; Za novi rod, 1922; Apokalipsa, 1923; Prekop, 1935; Matere, 1945), prozu (Detinstvo, 1922; Bogar Meho, 1944), eseje i kritike. Održavao je veze sa slovenskim političkim iseljeništvom u Argentini, gdje su mu objavljene zbirke crtica (Povestice, 1962) i pjesama (Zemlja – Dežela, 1963).
