Makedonci

ilustracija
MAKEDONCI, bazilika sv. Sofije
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9

Makedonci, južnoslavenski narod naseljen najvećim dijelom u Makedoniji (oko 1 350 000 pripadnika). Autohtono su stanovništvo i u Pirinskoj Makedoniji (Bugarska) i Egejskoj Makedoniji (Grčka). Prema procjenama u Bugarskoj živi oko 250 000, a u Grčkoj oko 200 000 Makedonaca. Žive i u Srbiji, Albaniji, Hrvatskoj (4138 pripadnika, 2011), zemljama zapadne Europe te u Australiji i sjevernoj Americi. Uglavnom su pravoslavci, pripadnici Makedonske pravoslavne crkve. Makedonski etnički prostor, područje koje obuhvaća široko zaleđe Solunskog i Strimonskoga zaljeva, omeđeno planinskim masivima Olimpa, Pinda, Šar planine, Rile i Rodopa, slavenska su plemena naselila potkraj VI. i u prvoj polovici VII. st. Bizantski izvori navode Draguvite, Velegezite, Berezite (Brsjake), Sagudate, Rinhine, Strumljane i Smoljane. Već potkraj VI. st. stvorila su jake plemenske saveze, a njihov vojno-teritorijalni ustroj u VIII. i IX. st. bizantski izvori spominju kao »Sklavinije u Makedoniji«. U potonjim razdobljima to je područje bilo pod bizantskom, bugarskom, srpskom te osmanskom vlašću (od XIV. st.), a potom je 1912/13. bilo podijeljeno između Srbije, Bugarske i Grčke, pri čem su sve strane osporavale makedonsku narodnosnu samosvojnost. Za oblikovanje makedonskoga kulturnog i nacionalnog identiteta veliku je važnost imao nacionalni preporod u XIX. st., posebice afirmiranjem makedonskog jezika, književnosti i folklora te nastojanjima za osamostaljenjem Makedonske pravoslavne crkve.

Povijest

Povijest  → makedonija, povijest

Jezik

Makedonski jezik, kao zajednica bliskosrodnih južnoslavenskih dijalekata, kao jezik dijasistem, pripada zajedno s bugarskim jezikom istočnoj južnoslavenskoj podskupini, koja zajedno sa zapadnom južnoslavenskom podskupinom čini južnu skupinu u okviru slavenske grane indoeuropske jezične porodice. Makedonskim jezikom govori gotovo 2 milijuna ljudi, ponajprije u Republici Makedoniji, ali i u znatnijim manjinama u jugozapadnoj Bugarskoj (Pirinska Makedonija) i u sjevernoj Grčkoj (Egejska Makedonija). Postoji i makedonska manjina u Albaniji, a u mnogim zemljama nalazi se veći broj iseljenika, osobito u Australiji.

Makedonski dijalekti svrstavaju se u 3 skupine: zapadno, istočno i sjeverno narječje. Vardar dijeli zapadne dijalekte od istočnih. Najuočljivije istočnojužnoslavenske crte jesu zamjenički nastavak -go u genitivu jednine (npr. nego prema zapadnomu njega) i bar djelomično, a u većini dijalekata dosljedno razlikovanje današnjih vokala za praslavenski meki i tvrdi poluglas (npr. den, son prema zapadnomu dan, san). Specifični praslavenski glasovi daju sljedeće makedonske reflekse: y je izjednačen s i, jat (ě) daje e, nosni vokal ǫ daje uglavnom a (zab: zub, ali na istoku i poluglas, na sjeveru katkad i u), nosni vokal ę daje uglavnom e, južnoslavenski samoglasni l najčešće daje ol (volk: vuk), palatalni *t’ i *d’ daju 61761 i ǵ, npr. sve61761a, meǵa: svijeća, međa, na periferiji i št, žd (svešta, mežda, čak i šč, ždž), praslavenski *lj uglavnom gubi mekoću (npr. nedela), a *nj ponegdje prelazi u jn (kojn umjesto konj). U istočnom i sjevernom narječju naglasak uglavnom čuva staro mjesto u riječima, ali u zapadnom narječju naglasak dosljedno dolazi na treći slog od kraja riječi, npr. gódina, s članom godínata, s time da se nenaglašeni vokali u zapadnim govorima ne reduciraju kao u istočnima. Gramatički ustroj makedonskog jezika pretrpio je duboke promjene, ponajprije zbog ulaska u tzv. balkanski jezični savez, kojemu, uz albanski, rumunjski i grčki jezik, pripadaju makedonski i bugarski jezik i srpsko torlačko narječje. (→ balkanizmi)

Najbrojniji su i najdosljedniji balkanizmi u zapadnom narječju, koje je jače balkanizirano nego makedonsko istočno i sjeverno narječje i nego bugarski i torlački dijalekti. Najtipičniji su makedonski balkanizmi gubitak imeničke deklinacije (uz eventualne ostatke u muškome rodu živih bića), a kod nekih je zamjenica svedena na oblik akuzativa, uz koji idu svi prijedlozi, i na ostatke dativa. Još su tipični makedonski balkanizmi gubitak infinitiva, gubitak komparacije pridjeva (povelik, najvelik: veći, najveći) i razvoj postpozitivnoga člana (čovekot, s time da za razliku od drugih balkaniziranih idioma makedonski poznaje i članske oblike koji pokazuju udaljenost od govornika: čovekov, čovekon). Za razliku od deklinacije, balkanski jezici imaju (izuzev izgubljen infinitiv) konjugaciju bogatiju od europskog prosjeka. U makedonskim dijalektima prošlost se izriče imperfektom i aoristom, po potrebi i oblicima pluskvamperfekta, a običan slavenski perfekt ima specifičnu modalnu funkciju. Među slavenskim jezicima samo se u makedonskom izriče pravo značenje perfekta vezama tipa sum dojden (doslovno: dođen sam, tj. došao sam) i imam videno (doslovno: imam viđeno, tj. vidio sam). Futur se izriče glagolskom česticom 61761e (od prezenta praslavenskoga glagola hъtěti) i prezenta (61761e vidam, 61761e vidiš: vidjet ću, vidjet ćeš), no modalni se futuri izriču i vezama čestice 61761e uz imperfekt ili particip prošli. Tipičan je makedonski balkanizam udvajanje izravnoga ili neizravnog objekta enklitičkim osobnim zamjenicama: go vidov čovekot, ja vidov ženata, mu rekov na čovekot, doslovno: vidjeh ga čovjeka, vidjeh ju ženu, rekoh mu čovjeku.

Što se tiče pismenoga jezika, Makedonci se od kraja IX. st. služe ćirilometodskim starocrkvenoslavenskim jezikom, nastalim na makedonskoj krajnjoj jugoistočnoj periferiji u okolici Soluna. U Makedoniji se crkvenoslavenski jezik do XI. st. pisao na glagoljici (Ohridska škola), a onda se kao drugdje (izuzev Hrvatsku) prešlo na ćirilicu. Od XII. st. u crkvenoslavenski jezik polako prodiru crte živoga makedonskoga govora, a od XIV. st. dolazi do utjecaja srpskoga crkvenoslavenskog jezika, koji slabi do XVII/XVIII. st. pa jačaju makedonski utjecaji, uključujući i balkanizme (karakteristični tekstovi tzv. damaskini od XVI. st.). Necrkveni tekstovi na narodnom jeziku javljaju se od kraja XVIII. st., književni tekstovi u XIX. st., osobito u drugoj polovici. U XIX. st. jačaju pokušaji nametanja grčkog jezika u crkvi i nastavi. U otporu tim nastojanjima nastale su dvije škole – jedna je težila izgradnji zajedničkoga standardnog (književnog) jezika za Makedonce i Bugare, druga se izjašnjavala za samostalan makedonski standardni jezik. Odlučujuću prevagu donijela je 1903. knjiga K. Misirkova O makedonskim pitanjima (Za makedonckite raboti), gdje se predlaže izgradnja makedonskoga jezičnog standarda na kompromisu jugozapadnih i središnjih makedonskih govora. Ta je težnja prevladala pa se između dvaju svjetskih ratova razvila znatna literarna djelatnost (ponajprije scenska i pjesnička), unatoč žestokomu protivljenju velikosrpskoga jugoslavenskog režima. Do konačne pobjede makedonskoga jezičnog standarda došlo je u doba antifašističkog rata 1941–44. i makedonski standardni jezik uspješno se i svestrano razvija od 1944. do danas, osobito u neovisnoj makedonskoj državi.

Makedonski standardni jezik slijedi u svim glavnim crtama Misirkovljeve zasade. Kako je glasovna narav makedonskog jezika transparentna (kao npr. u latinskom, talijanskom i španjolskom jeziku ili u standardnoj novoštokavštini), pravopis se zasniva na fonološkom načelu (→ pravopis), a također i grafija. U njoj su ista slova kao u srpskoj ćirilskoj grafiji, bez ћ i ђ i s dodanim slovima ќ i ѓ, s time da je iz crkvene ćirilice uzeto i slovo s u vrijednosti dz. Nedostatak je što se za poluglas u razgovornim albanizmima, turcizmima i dijalektizmima upotrebljava apostrof umjesto slova ъ. U proteklih šest desetljeća makedonski standardni jezik dosegnuo je u glavnim crtama status prosječnoga europskog i slavenskoga standardnog jezika (što se ne priznaje u dijelu bugarskog jezikoslovlja). Slaba je strana makedonskoga standardnog jezika jedino to što se, za razliku od ostalih slavenskih standardnih jezika, koji su se u izgrađivanju rječnika i frazeologije iz više civilizacije orijentirali na visoko razvijen češki ili ruski jezik, ili na njih oba, makedonski jezik prilično jednostrano orijentirao na srpski standard, no u posljednje vrijeme jača utjecaj i drugih jezika.

Književnost

Početci stare makedonske srednjovjekovne književnosti u tijesnoj su svezi s bizantskom diplomacijom i djelatnošću Ćirila i Metoda, koji su za potrebe Moravske misije (863) u Rastislavovoj državi preveli na staroslavenski najbitnije liturgijske knjige (»Biblija«), napisavši ih oblom glagoljicom. To novo pismo pripisuje se Ćirilu (Konstantinu Filozofu). Jezična osnovica staroslavenskoga bio je govor makedonskoga stanovništva iz okolice Soluna.

Sveta su braća postala tako sastavnicom makedonske kulturne matrice, koju su na istim načelima, jezičnima i ortografskima, nastavili njihovi izravni učenici Kliment Ohridski (oko 840–916) i Naum Ohridski (oko 830–910) nakon Metodove smrti (885) i njihova povratka u bugarsko književno središte Preslav, a potom u jugozapadnu Makedoniju (tzv. Kutmičevicu). U Ohridu su osnovali samostan, podignuli crkvu i pokrenuli prosvjetnu i književnu djelatnost u okviru Ohridske književne škole, u kojoj je za Klimentova života obrazovano oko 3500 učenika. Naum je podignuo svoj samostan u današnjem Sv. Naumu.

Bio je to početak stare makedonske književnosti, koja se proteže od IX. do XIX. stoljeća i može se podijeliti na srednjovjekovno (IX–XV. st.) i novovjekovno razdoblje (XVI–XIX. st.). Dominantni je pisac prvoga razdoblja Kliment Ohridski, nastavljač ćirilometodske tradicije i autor petnaestak izvornih djela različitih žanrova (žitija, pohvala, pouka, pjesama i psalama). Književna znanost pripisuje mu iznimno vrijedna žitija o Ćirilu i Metodu, poznata pod naslovom »Panonske legende«. U njima je utemeljen kult nacionalnih svetaca, afirmiran lirski opis osoba te prikazani u stvarnim okolnostima povijest njihovih života i djelovanje.

Uz djelatnost Ohridske književne škole vezuju se najstariji staroslavenski rukopisi: »Assemanovo evanđelje«, »Sinajski psaltir«, »Sinajski trebnik«, »Bitolski triod«, »Ohridski apostol«, »Makedonsko evanđelje popa Jovana«, »Bitolski psaltir«, »Kičevski oktoih«. Književnost do XII. stoljeća ističe se jezičnom konzervativnošću, arhaičnošću i uporabom glagoljice. U drugom podrazdoblju srednjovjekovne književnosti (XII–XV. st.) došlo je do važnih jezičnih promjena pod utjecajem srpskoga te zamjene tradicionalne makedonske ortografije srpskim pravopisnim sustavom (napose od XIV. st.).

Kratovska književna škola (poznata i kao Zletovska ili Kratovsko-zletovska) razvila je od XII. do XIV. stoljeća književnu djelatnost u sjeveroistočnoj Makedoniji. U sastavu škole djelovala su književna središta sa skriptorijima i bogatim knjižnicama u Kratovu te u samostanima (Lesnovskom, Osogovskom, Pčinjskom, Žegligovskom-Matejču, Karpinu, Starom Nagoričanu). Najaktivnije je bilo lesnovsko književno središte kada je u njemu djelovao Stanislav Lesnovski, autor »Prologa« (1330) i »Mineja« (1342), a vjerojatno i »Lesnovskoga parenezisa« (1353). Osogovski samostan osnovan je u XII. stoljeću. Književni rad vezuje se u XIV. stoljeću i uz Isaija Serskoga i Onufrija Sarandaporskoga. U Žegligovskom samostanu (Matejče) monah Gerasim napisao je »Rimski paterik« (1409), a Vladislav Gramatik sastavio je »Zagrepski zbornik«, tzv. »Andrijanti, od slova Ivana Zlatoustoga i drugih autora«, te »Rimski panegirik«, a D. Kratovski »Nomokanon« (1466). Joan Kratovski u kratovskom književnom središtu sastavio je sedam bogato iluminiranih »Prijestolnih evanđelja«, »Molitvenik« i »Liturgijar«. Visarion Debarski iz Slepčenskoga samostana istaknuo se bogatim književnim i iluminatorskim radom. Sastavio je u XVI. stoljeću 23 rukopisa, od kojih su najvrjedniji filozofsko-bogoslovni, dogmatski, gramatički i polemički tekstovi. Srednjovjekovni samostani bili su čuvari i njegovatelji književne djelatnosti i naobrazbe na makedonskom području. Tu su zadaću preuzeli i samostani prve polovice XIX. stoljeća, od kojih su najznačajniji bili Lešočki i Markov, osnovani već u XIV. stoljeću, postavši u razdoblju prosvjetiteljstva rasadištima novih jezičnih i književnih ideja.

Makedonski kulturni i nacionalni identitet bio je trajno ugrožen od posljednjih desetljeća XIV. stoljeća sve do osnivanja Republike Makedonije nakon II. svjetskoga rata, jer su se na vlasti izmjenjivali nemakedonski narodi (Turci od XIV. stoljeća do I. svjetskoga rata, Srbi između dvaju svjetskih ratova te Bugari, Talijani i Nijemci u II. svjetskom ratu).

U razdoblju novovjekovne makedonske književnosti (XVI–XIX. st.) dominantnu su ulogu imali tzv. damaskini (nazvani po grčkom piscu i propovjedniku Damaskinu Studitu, koji je 1558. u Veneciji na novogrčkom jeziku objavio zbornik od 36 slova pod naslovom »Riznica«). U početku su damaskini bili zbornici prevedenih Studitovih slova, s vremenom postavši samostalan književni žanr koji se raznoliko oblikovao u različitim nacionalnim sredinama i preusmjeravao pripovjedački interes prema slobodnim interpretacijama svjetovnih tema na narodnim govorima. Prvi prijevod Studitova djela, načinjen nedugo nakon objavljivanja, pripisuje se pelagonijskom i prilepskom episkopu Grigoriju Pelagonijskomu, koji je u crkvenoslavensku osnovicu (makedonskoga tipa) unio elemente jugozapadnih makedonskih dijalekata, utječući time na razvoj makedonskoga jezika i književnosti. Posebno mjesto među damaskinima ima »Krninski zbornik« iz XVIII. stoljeća, koji je integralni dio »Kijevskoga zbornika«. Iz toga razdoblja, koje još nije potpuno istraženo, potječu hagiografije (o Ćirilu, Metodu, Ilarionu Maglenskom, Joakimu Osogovskom, Prohoru Pčinjskom, Gavrilu Lesnovskom), apokrifi (starozavjetni i novozavjetni) sačuvani u zbornicima (»Tikveški« iz XVI. stoljeća), a poznata su i mnogobrojna liturgijska i neliturgijska djela, koja su uz crkvenu arhitekturu, ikonopis i fresko-slikarstvo središnji elementi makedonske kulture.

Granično je djelo nove makedonske književnosti venecijansko izdanje četverojezičnoga leksikona »Issagogiku didaskalia« (1802) prosvjetiteljskoga pisca Daniilija (Danila) Adami Hadžija. Dva stoljeća nove makedonske književnosti razvijala su se unutar stilskih formacija prosvjetiteljstva (1802–45), od romantizma prema realizmu (1845–1928), realističkih koncepcija (1928–52) i stilskoga pluralizma (od 1952. do danas). Proces nacionalnoga i kulturnoga osvješćivanja počeo je u XIX. stoljeću i nastavio se u prvoj polovici XX. stoljeća, kulminiravši osnivanjem Republike Makedonije te normiranjem i kodificiranjem makedonskoga književnoga jezika 1945. Književni prilozi Joakima Krčovskoga (1750–1820) i K. Pejčinovića-Tetoeca (1771–1845) u znaku su crkvene književnosti s moralno-poučnim temama i idejama pojednostavnjenoga prosvjetiteljstva. Značaj njihovih djela ogleda se u nastojanjima da se u književnost uvedu narodni govori s nakanom zamjene za crkvenoslavenski jezik.

U drugoj polovici XIX. stoljeća intenzivno se nastojao pronaći odgovarajući književni jezik za djela obilježena sentimentalističkim, klasicističkim, romantičarskim te realističkim i naturalističkim stilskim odlikama. U tom se razdoblju razvijaju svi važni umjetnički književni oblici (lirska pjesma, poema, ep, drama, novela, putopis, ljetopis te polemička djela). Veliku ulogu imao je bogat i produktivan folkloristički rad. Zbornik makedonskih (većim dijelom) i bugarskih (manjim dijelom) narodnih pjesama koji su objavili braća D. (1810–62) i K. Miladinov (1830–62) pod naslovom »Bugarske narodne pjesme« (»Bolgarski narodni pesni«, 1861) paradigmatska je folkloristička knjiga toga razdoblja; slijedili su je folkloristi M. Cepenkov (1829–1920) i Kuzman Šapkarev (1834–1909). K. Miladinov utemeljitelj je umjetničke poezije romantičarskoga stila, koju je ostvario na struškom govoru i u tradicijskom versifikacijskom sustavu. G. Prličev (1830–93) spojio je romantičarske i klasicističke odlike u poemi »Serdar« (1860) i junačkom epu »Skenderbeg« (»Skenderbej«, 1862). R. Žinzifov (1839–77) pisao je nacionalno angažiranu liriku, poemu »Krvava košulja« (»Krvava košula«, 1870) i prvu novelu u makedonskoj književnosti »Šetnja« (»Prošedba«, 1870). V. Černodrinski (1875–1951) napisao je i izveo 1900. dramu »Makedonska krvava svadba«, koja se smatra početkom makedonske dramske književnosti i kazališta, jer je sredinom XIX. stoljeća Jordan Hadži Konstantinov-Džinot (1820–82) pisao i izvodio jednostavne dramske tekstove namijenjene školskom kazalištu. Idejni je utemeljitelj makedonskoga književnoga jezika K. Misirkov (1874–1926) u djelu »O makedonskim pitanjima« (»Za makedonckite raboti«, 1903).

Makedonski etnički teritorij podijeljen je nakon I. svjetskoga rata između Kraljevine SHS, Bugarske i Grčke. Makedonci su u svim dijelovima ostali bez nacionalnih i jezičnih prava. U razdoblju dominacije realističkih koncepcija K. Racin (1908–43) utemeljio je »Bijelim svanućima« (»Beli mugri«, 1939) modernu makedonsku poeziju. Izrazito je bila razvijena dramska djelatnost, koju odlikuju osjećaj za stvarnost i afirmacija folklorističkih (ponajprije glazbenih) elemenata. V. Iljoski (1902–95) napisao je prvu makedonsku komediju »Gazda Teodos« (»Čorbadži Teodos«, 1937). Pečalbarskom su tematikom zaokupljeni A. Panov (1902–68) u »Pečalbarima« (1936) i R. Krle (1900–75) u drami »Novac je ubojstvo« (»Parite se otepuvačka«, 1938), a te se drame uz dramske tekstove Iljoskoga smatraju najuspjelijima u razdoblju prije II. svjetskoga rata. U razdoblju realističkih koncepcija pojavila se i zbirka A. Šopova (1923–82) »Pjesme« (»Pesni«, 1944), prva makedonska knjiga objavljena na oslobođenom području, u znaku poetike socrealizma.

U 1950-ima došlo je do zaokreta koji se odlikuje stilskim pluralizmom. U modernističkoj struji naglašeni su individualizam i subjektivno poimanje povijesne zbilje na tragu filozofije egzistencije i književnosti egzistencijalizma, a u tradicionalističkoj struji realističko prikazivanje tema. Zbirke pjesama A. Šopova »Pjesme o muci i radosti« (»Pesni za makata i radosta«, 1952) te »Uzbuđujući zvuci« (»Trevožni zvuci«, 1953) G. Todorovskoga (1929–2010) bile su odsudne za modernizaciju pjesničkoga izraza. Srodnu je ulogu imao i B. Koneski (1921–95) s »Veziljom« (»Vezilka«, 1955) te M. Matevski (1929–2018) s »Kišama« (»Doždovi«, 1956), koje su napisane slobodnim stihom. Pjesništvo toga razdoblja u znaku je zrele individualizacije, stilske prepoznatljivosti i bogata versifikacijskoga sustava. U 1960-ima i 1970-ima sintetizirao se moderan pjesnički izraz, naglašavale lokalne tradicijske vrijednosti i imaginacija povezana s arhetipskim znakovima. Prošlost i sadašnjost, mitovi i legende tematiziraju se refleksivnim i meditativnim iskazima te metaforizacijom i simbolizacijom. Predstavnici su R. Pavlovski (r. 1937), P. Andreevski (1934–2006), B. Đuzel (r. 1939) te S. Janevski (1920–2000), A. Šopov, A. Popovski (1931–2003), P. Boškovski (1936–2006), M. Rendžov (r. 1936). Imaginističkim i nadrealističkim postupcima u oblikovanju pjesme koristi se V. Urošević (r. 1934). Naraštaj pjesnika sazrelih u 1980-ima zauzimao se za racionalno, konstruirano, logično, svjesno i konkretno pjesništvo. Izvan struje je J. Pavlovski (r. 1937), koji se u svojim zbirkama služi raznolikim povijesnim i prirodoznanstvenim izvorima i izrazima, svjesno se približavajući postmodernističkim citatnim postupcima kojima relativizira čovjekovu egzistenciju. Prepoznatljive pjesničke opuse ostvarili su i Atanas Vangelov (r. 1946), E. Kletnikov (r. 1946) i K. Ćulavkova (r. 1951).

Najveći doprinos razvoju dramske književnosti do sredine 1970-ih ostvario je K. Čašule (1921–2009) prvom makedonskom psihološko-realističkom dramom »Grana na vjetru« (»Vejka na vetrot«, 1957), »Crnilima« (1961), ekspresionističkim »Vrtlogom« (»Vitel«, 1966) te apsurdnom dramom »Partitura za jednoga Mirona« (»Partitura za eden Miron«, 1967). Istodobno su djelovali T. Arsovski (1928–2007) i B. Pendovski (1927–2011). Na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e značajnija su dramska ostvarenja »Divlje meso« (»Divo meso«, 1979) G. Stefanovskoga (1952–2018) i »Erigon« (1982) J. Plevneša (r. 1953) te »Bure baruta« (»Bure barut«, 1994) D. Dukovskoga (r. 1969). Na početku 1970-ih razvila se postmodernistička dramaturgija (K. Čašule, G. Stefanovski), koja je dominirala i u 1990-ima (D. Dukovski, Venko Andonovski, r. 1964., Jugoslav Petrovski, r. 1969).

Novelistika se razvijala počevši od djela R. Žinzifova i M. Cepenkova do K. Racina i poratnih socrealističkih ostvarenja, koja su polovicom 1950-ih ustupila mjesto modernističkim oblikovnim postupcima D. Soleva (1930–2003) i Blagoja Ivanova (r. 1931). Prvu poratnu zbirku »Strijeljanje« (»Rastrel«, 1947) napisao je J. Boškovski (1920–68). Značajno mjesto zauzima autobiografsko-meditativna zbirka novela B. Koneskoga »Vinograd« (»Lozje«, 1955), a potom knjige S. Drakula (1930–99) te iracionalni i ludički svijet S. Janevskoga. Pripovijetke Ž. Činga (1936–87) »Paskvelija« (1962), »Nova Paskvelija« (1965) i »Zaljubljeni duh« (»Vljubeniot duh«, 1976) odlikuju se liričnošću i fantastičnim elementima te raznolikim jezično-govornim diskursima. Kratke proze P. Andreevskoga bliske su magijskomu realizmu, dok je V. Urošević izrazit fantastičar, čiji su sljedbenici (Gordana Mihailova-Bošnakoska, r. 1940) usmjereni prema postmodernističkim postupcima (V. Mančev, r. 1949., Dimitrije Duracovski, r. 1952., Aleksandar Prokopiev, r. 1955., Blaže Minevski, r. 1961., V. Andonovski).

»Selo iza sedam jasenova« (»Selo zad sedumte jaseni«, 1952) S. Janevskoga prvi je roman na makedonskom jeziku. Taj je pisac ostavio jedan od najdojmljivijih makedonskih romanesknih opusa, u kojem se izdvaja trilogija »Mirakuli grozomore« (»Mirakuli na grozomorata«, 1984). Uspjehom su ga slijedili popularni deskriptivni realistički romani S. Popova (1902–65; »Tole Paša«). Romaneskni žanr dinamično se razvijao od druge polovice 1950-ih, kada se pripovjedački usavršavao korištenjem raznolikih postupaka (asocijativnost, meditativnost, tok svijesti) i načinima pisanja (od realističkoga do modernističkoga te psihorealističkoga i fantastičnoga). Tematika se proširila s ratne i ruralne na probleme urbaniziranoga pojedinca (S. Janevski, D. Solev, V. Urošević, K. Čašule). Izraz se raslojavao u 1960-ima, kada se počinju oblikovati prepoznatljivi romaneskni opusi. Paradigmatske opuse ostvarili su S. Janevski, V. Maleski, K. Čašule, S. Drakul, Ž. Čingo, B. Ivanov, D. Solev, M. Fotev, T. Georgievski, P. Andreevski, V. Urošević, B. Pavlovski (r. 1946), Slobodan Micković (1935–2002) i J. Pavlovski. Širok tematski okvir obuhvaćen je visokorazvijenim stilskim i mnogobrojnim narativnim postupcima u žanrovski različitim romanima. Skupina suvremenih romanopisaca (D. Duracovski, A. Prokopiev, V. Andonovski, Ermis Lafazanovski, r. 1961) sklona je tematskim i stilskim inovacijama i eksperimentima u postmodernističkom modusu, koji je uspjelo ostvario J. Pavlovski u političko-erotskom romanu »Sok iz prostate« (»Sok od prostata«, 1990). Nasuprot njemu opstao je vjerodostojan psihološkorealistički modus, potvrđen u romanima S. Mickovića i Luana Starove (r. 1941) te u romanu B. Pavlovskoga »Egipatska sanjačica« (»Egipetska sonuvalka«, 2001). U razdoblju 2000-ih djeluje niz novih romanopisaca (V. Mančev, D. Duracovski, V. Andonovski, E. Lafazanovski, A. Vangelov) koji su zajedno sa svojim prethodnicima tematski, izražajno i žanrovski obnovili makedonski roman.

Kazalište

Začetci kazališnog života na makedonskom tlu povezuju se u neslavenskom razdoblju s antičkim amfiteatrima u Bitolju, Ohridu i Skupiju, koji su izvodili klasični grčki repertoar. Iz najstarijega slavenskog razdoblja, od VI. i VII. st. nadalje, poznate su besovske igre i pjesme posvećene Perunu i Daždbogu (Dajbogu) te kultne rusalijske igre, u kojima su se upotrebljavale maske, a sastojale su se od dijaloga, pjesama, plesa i pantomime. Babarske (tj. vasiličarske) igre zadržale su se do danas u nekim sredinama. Od X. do XII. st. izvodili su se bogumilski dijalozi (npr. »Izaijino viđenje«), a u XIII. st. počeli su na seoskim i gradskim trgovima, feudalnim dvorovima i u manastirima predstave izvoditi skomrasi. Pojam skomrah označuje putujućega zabavljača, odnosno glumca. Makedonski sevastokrator Strez imao je početkom XIII. st. u svojoj tvrđavi Prosek kazalište arenskoga tipa. U to doba bile su izvođene komedije i tekstovi s vjerskim motivima, tj. crkvene drame (npr. »Car Herod«, »Abrahamov život« i dr.). U predstavama su bile korištene maske i glazbeni instrumenti. Eutihijeva i Mihailova freska »Izrugivanje Krista« (1317–18) u crkvi sv. Đorđa u Starome Nagoričanu te »Muško oro« (XIV. st.) iz Lesnovskoga manastira svjedočanstva su o načinu izvođenja srednjovjekovnih predstava. Iz turskoga razdoblja (od XV. do XX. st.) poznati su kazališni oblici medah i karađoz, koji su se izvodili u kavanama, čajanama, na sajmištima i svadbama.

Nova dionica nacionalnoga kazališta pripada školskim predstavama Jordana Hadži Konstantinova Džinota od 1850-ih do 1860-ih. Značajno mjesto zauzima i V. Černodrinski, koji je od 1900. osnovao nekoliko profesionalnih kazališnih skupina (Skrb i uteha i dr.), koje su djelovale u Bugarskoj, a gostovale su po Makedoniji i Srbiji. Šefket paša izgradio je 1906. Tursko kazalište u Skoplju. B. Nušić bio je prvi ravnatelj Narodnoga pozorišta u Skoplju (1913), koje je nastavilo raditi i nakon I. svjetskog rata kao Narodno pozorište »Kralj Aleksandar I.«. U razdoblju 1941–44. bugarske fašističke vlasti osnovale su u Skoplju Bugarski teatar. Nakon II. svjetskog rata osnovan je Makedonski naroden teatar u Skoplju (1945) te narodna kazališta u Bitolju (1946), Kumanovu (1948), Strumici (1949), Prilepu (1950) i Štipu, a gradska u Gevgeliji, Kočanima, Ohridu, Tetovu i Velesu. Gradsko lutkarsko kazalište djeluje od 1949. u Skoplju. Od 1950. postoji Teatar na narodnosti s Turskom i Albanskom dramom. Skopski Dramski teatar osnovan je 1967. Od 1965. u Prilepu se svake godine održava kazališni festival »Vojdan Černodrinski«.

U Makedonskome narodnom teatru osnovana je 1948. Opera, a jedan od pokretača bio je Lovro pl. Matačić. Na makedonskim kazališnim pozornicama izvodila su se djela M. Držića, I. Vojnovića, M. Krleže, J. Kosora, P. Budaka, I. Brešana, R. Marinkovića, F. Hadžića, M. Matišića i dr. B. Brezovec zauzima najistaknutije mjesto među hrvatskim redateljima koji su režirali u makedonskim kazalištima.

Likovne umjetnosti

Makedonci su se naselili na područje na kojem su uz prapovijesne kulture (keramika, stilizirana kultna plastika) poseban trag ostavili antički Grci (nadgrobne stele, keramika, proizvodi umjetničkoga obrta, osobito skupocjeni nakit, mramorna plastika) i Rimljani (portretna i sitna brončana plastika, mozaici). Izravno na rimske nadovezuju se starokršćanski spomenici; najstarije bazilike te baptisteriji ukrašeni mozaicima potječu iz IV. i V. st. (Stobi, Skupi, Herakleja Linkestidska, Lihnid – Ohrid). Nakon naseljivanja Slavena (potkraj VI. i poč. VII. st.), koji su odmah prihvatili kršćanstvo, razvilo se crkveno graditeljstvo koje je doživjelo procvat u doba episkopa Klimenta i Nauma (IX. i X. st.). Za vladavine cara Samuila (976–1014) arhitektura crkava i manastira isprva se udaljila od bizantske sheme (Sv. Sofija u Ohridu), potom se vratila na nju (Sv. Pantelejmon u Nerezima, Sv. Đorđe u Kurbinovu). U XIV. st. Makedonija je bila priključena Srbiji (crkve u Lesnovu, Kučevištu, Starom Nagoričanu). U to doba domaći majstori razvili su novine u tlocrtu i sustavu izgradnje svodova. Osmanlije su, zavladavši zemljom, podizali vjerske i svjetovne građevine orijentalnoga tipa; mnoge su crkve preuredili u džamije, a nove su bile podignute u Skoplju (džamija sultana Murata, Aladža), Bitolju (Jeni-džamija), Tetovu (tzv. Šarena džamija), Kumanovu, Ohridu i drugdje. Urbani sklopovi dobili su pečat islamskoga graditeljstva (konaci, sahat-kule, hanovi, hamami, bezistani, medrese, karavansaraji). Za vladavine Osmanlija gotovo je prestala izgradnja kršćanskih crkava, osim u teško pristupačnim krajevima. U predmetima umjetničkoga obrta spojila se domaća tradicija s islamskom, a često su prisutni i elementi baroknoga stila (ikonostasi i ornamentika na ikonama). U XIX. st. u crkvenom graditeljstvu prevladavao je zakašnjeli barok, a u svjetovnome povijesni stilovi. U drugoj polovici XIX. st. procvalo je tradicijsko graditeljstvo u stambenim objektima, a javni objekti pretežito su prosječne eklektičke građevine. U međuratnome razdoblju značajniji javni objekti u Skoplju nose obilježja europske moderne arhitekture. Nakon II. svjetskoga rata razvijala se svestrana građevna djelatnost obnove i adaptacije porušenih gradova i sela; gradili su se javni i stambeni objekti te industrijski pogoni, a radilo se i na konzervaciji povijesnih spomenika. Istaknuti arhitekti toga razdoblja bili su: Miho Čakelja (1909–77), Ljube Pota (1918–2015), Slavko Brezovski (1922–2017), Krum Tomovski (1924–2010). Nakon razornoga potresa u Skoplju (1963) odvijala se, od 1965., intenzivna izgradnja Skoplja s dosljedno primjenjivanim suvremenim načelima urbanističkoga planiranja na cijelome gradskom prostoru. Funkcionalističku liniju s otklonom prema strukturalnoj ekspresiji zastupali su arhitekti Dimitar Dimitrov (1925–2006), Petar Muličkovski (r. 1929), Živko Popovski (1934–2007). Danas makedonski arhitekti i urbanisti projektiraju u duhu suvremene arhitekture koju često nastoje povezati s visokim dostignućima tradicijskoga graditeljstva, a u tome su osobito uspješni Pantelej Mitkov (1929–2003), Kiril Muratovski (1930–2005), Vladimir Nikolovski (r. 1937).

Makedonsko se slikarstvo razvilo pod bizantskim utjecajima, ali je stvorilo i posebna obilježja, osobito u ekspresivnosti likova. Najstarije očuvane zidne slike potječu iz XI. st. (Sv. Sofija u Ohridu), a u XII. st. nastala su značajna ostvarenja makedonskoga slikarstva (Sv. Pantelejmon u Nerezima i Sv. Đorđe u Kurbinovu). Od druge polovice XIII. st. poznata su imena slikara; najcjelovitije djelo ostavili su majstori Mihail i Eutihije (kraj XIII. i početak XIV. st.; freske u crkvi Bogorodice Perivleptos u Ohridu i Sv. Đorđu u Starom Nagoričanu). Od prve polovice XIV. st. prodiru neki elementi srpskoga srednjovjekovnog slikarstva. Najstarije ikone nisu se sačuvale, ali su sačuvane one koje su po njihovu uzoru rađene na freskama. Iz XIII. i XIV. st. potječe znatan broj kvalitetnih ikona s likovima Krista, Bogorodice, evanđelista, svetaca i biblijskim prikazima. Tijekom XV. i XVI. st. djelovala je ohridska slikarska škola. U XVII. st. kvaliteta ikona, ikonostasa i zidnih slika oslabila je. Početkom XIX. st., uz obiteljske radionice ikonopisaca, pojavljuju se i individualna slikarska imena; prvi samostalni slikar bio je Dimitar Andonov Papradiški (1859–1945). Slikarstvo između dvaju ratova bilo je pod utjecajem beogradskoga umjetničkoga kruga, a glavni predstavnici bili su: L. Ličenoski (1901–64), N. Martinoski (1903–73), Tome Vladimirski (1905–71). Naraštaj slikara nakon II. svjetskog rata nastojao je ostvariti vlastiti izraz u okviru modernih likovnih smjerova (ekspresionizam, nadrealizam i apstrakcija); glavni su predstavnici: Risto Lozanoski (1923–65), Dimitar Kondovski (1927–93), Petar Mazev (1927–93), Spase Kunovski (1929–78), Rodoljub Anastasov (r. 1935), Aleksandar Risteski (r. 1937) i naivni slikar Vangel Naumovski (1924–2006). U razdoblju nakon 1970. pripadnici mlađega naraštaja vezali su se na suvremene umjetničke tokove: Tanas Lulovski (1940–2006), Ilija Kočovski (r. 1945), Ilija Arizanov (r. 1946), Slobodan Filovski (r. 1950), Gligor Stefanov (r. 1956). Od 1973. mlađi naraštaj makedonskih umjetnika – Nikola Fidanovski (r. 1946), Risto Mijakovski (r. 1948), Simon Uzunovski (r. 1949) i kipar Gligor Stefanov (r. 1956) – vezao se uz tzv. novu umjetničku praksu. U moderne makedonske kipare u razdoblju između dvaju ratova ubrajaju se Dimo Todorovski (1907–83) i Dimče Koco (1910–93), koji su ujedno i slikari. Nakon II. svjetskoga rata u kiparstvu se težilo za osobnim izrazom oblika. U značajnije makedonski kipare ubrajaju se: Ljubomir Stefanovski (1919–2003), Raško Muratovski (1924–2009), Petar Hadži Boškov (1928–2015), Ilija Lafazovski (r. 1939), Olga Milić (r. 1948). Arheološki muzej, Umjetnička galerija i Etnološki muzej osnovani su u Skoplju 1949.

Glazba

Najistaknutija su obilježja makedonske tradicijske glazbe raznolikost i bogatstvo ritma i metra. Složeni metrički oblici značajka su svih oblika tradicijske glazbe, dok je jednostavan metar gotovo isključivo u nekim plesnim melodijama i instrumentalnoj plesnoj glazbi. Podjela vokalnoga repertoara na onaj koji se izvodi cijele godine i onaj vezan uz određene dijelove godišnjega ciklusa, rezultirala je i podjelom načina pjevanja na ženski, kojemu pripadaju običajne, magijske i kalendarske pjesme, i sejmenečki, koji čine borbene pjesme. Običajne pjesme većinom su dvoglasne, a izvode ih najčešće tri pjevačice pri čem jedna pjeva melodiju dok je druge dvije prate. Istaknute su osobine takva pjevanja neritmiziran bordunski glas, kretanje u sekundama i unisoni završetak na tonici. Tradicijska glazbala mogu se podijeliti s obzirom na to pripadaju li seoskoj ili gradskoj glazbenoj tradiciji. Glazbala svojstvena seoskoj tradiciji uzdužne su flaute kaval, duduk i dvojanka, glazbalo tipa klarineta gajda, dvoopneni bubanj tapan te različite inačice tamburina poznate pod nazivima daire i def. Čalgija je sastav tipičan za gradsku tradiciju. Glazbala su koja čine taj sastav ut, lauta, kanun, daire / def, violina, klarinet i tarabuka. Od glazbala koja pripadaju i seoskoj i gradskoj tradiciji ističu se različite vrste tambura, trostruno gudačko glazbalo ćemane, te zurla, glazbalo tipa oboe koje se uvijek svira u paru uz pratnju tapana. Raznolikosti makedonske tradicijske glazbe pridonijela je nesumnjivo i glazba etničkih skupina koje žive u Makedoniji ili je uz nju bila vezana u pojedinim povijesnim razdobljima. Romska manjinska zajednica i danas je najprisutnija u makedonskome glazbenom životu. – Prvu školu bizantskoga liturgijskoga pjevanja u Makedoniji osnovali su u IX. st. u Ohridu Kliment i Naum, učenici sv. Ćirila i Metoda. Prema postojećim izvorima, u razdoblju od doseljivanja slavenskih stanovnika na područje današnje Makedonije pa sve do dolaska Turaka, u makedonskoj glazbi prevladavala je upravo duhovna glazba, oblikovana pod snažnim utjecajem bizantskog pjevanja. Narodni preporod u XIX. st. obilježilo je zanimanje za tradicijsku glazbu, koja je u doba osmanske vladavine bila najživlje područje glazbenog života u Makedoniji. Na osnovi tradicijskih napjeva prikupljenih i zapisanih u razdoblju narodnog preporoda nastajale su skladbe koje su izvodila prva gradska glazbena društva, koja se javljaju u XIX. st. Najznačajnija osoba toga razdoblja, skladatelj i pedagog Atanas Badev (1860–1908), odgojio je naraštaje glazbenih pedagoga koji su postali nositeljima makedonskoga glazbenog života. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova obilježila je reproduktivna djelatnost potaknuta prije svega osnivanjem novih pjevačkih društava i glazbenih škola te djelovanjem naraštaja skladatelja koji je svoja djela gradio na folkloru, kao što su npr. Stefan Gajdov (1905–92), Živko Firfov (1906–84), Todor Skalovski (1909–2004), Trajko Prokopiev (1909–79), Petre Bogdanov - Kočko (1913–88). Nakon II. svjetskog rata osnovane su institucije koje su postale nositeljima suvremenoga glazbenog života u Makedoniji – Simfonijski orkestar (1944), Opera (1947), Filharmonija (1949), Institut za folklor (1950) i Glazbena akademija (1966). Naraštaj skladatelja koji se javio 1950-ih postupno je napuštao harmoniziranje tradicijskih napjeva i svoje skladanje osnivao na smjernicama suvremene umjetničke glazbe, afirmirajući pritom nov pristup u kojem folklorna glazba postaje polazištem za iskorak u novi zvuk, sve do elektroničkih i kompjutorskih medija: Kiril Makedonski (1925–84), Toma Prošev (1931–96), Sotir Golabovski (1937–2014), Risto Avramovski (1943–2007), Blagoj Trajkov (r. 1944), Dimitrije Bužarovski (r. 1952) i dr. Tradicijska glazba prisutna je i u suvremenim popularnoglazbenim žanrovima. Najizraženija je u radovima glazbenika i skupina koje svoju glazbu koncipiraju kao specifičan spoj tradicijskoga i suvremenoga (skupina Anastasia, Pece Atanasovski, Dragan Dautovski i dr.)

Film

Prva (dokumentaristička) snimanja u Makedoniji izveo je Milton Manaki 1905. kamerom koju mu je iz Londona poslao brat Janaki. Prva stalna kinodvorana otvorena je 1912. u Skoplju. Nakon braće Manaki tek su se malobrojni Makedonci okušali u filmu; 1930-ih istaknuo se Blagoja Drnkov. Organiziranija i sustavnija proizvodnja, prvo dokumentarnih filmova, te kinofikacija počela je nakon 1945. Od 25 kinematografa 1945. god. broj se do 1972. povećao na rekordnih 86. God. 1947. osnovano je poduzeće Vardar film koje proizvodi većinu makedonskih filmova, isprva uz djelomičnu pomoć kadrova iz drugih jugoslavenskih republika. Veće domete ostvarili su dokumentaristi; prvi igrani film bio je realiziran 1952., a prevladavali su filmovi o povijesti zemlje. Od redatelja ističu se Trajče Popov, Stole Popov, Dimitri Osmanli, Ljubiša Georgievski, Branko Gapo, Stevo Crvenkovski i Kiril Cenevski. Kinoteka je osnovana 1974 (Kinoteka na Makedonija). U tranzicijskom razdoblju 1990-ih proizvodnja stagnira.

Makedonci. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 23.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38251>.