makroekonomija (makro- + ekonomija), dio ekon. znanosti koji nastoji oblikovati cjelovitu sliku ukupnoga gospodarstva neke zemlje agregiranjem pojedinih djelovanja gosp. akterâ i njihovih učinaka u velike funkcionalne agregate radi utvrđivanja veličine i dinamike promjena te međuovisnosti tih agregata u određivanju stanja i dinamike ukupnoga gospodarstva. Time se dobiva uvid u način funkcioniranja ukupnoga gospodarstva, što daje osnovu za vođenje aktivne ekon. politike. Najčešće su korišteni agregati: društv. proizvod, nac. dohodak, ukupna potrošnja, ukupne investicije, ukupna zaposlenost, novčana masa, bilanca uvoza i izvoza, vanjski dug i sl. Omjeri između pojedinih agregata nazivaju se makroekonomskim parametrima, a promjene tih parametara utječu na kretanje ukupnoga gospodarstva, njegovu stabilnost i ostvarivu stopu rasta. Ekon. politika može namjerno mijenjati parametre kako bi postigla određene poželjne efekte u dinamici i strukturi ukupnoga gospodarstva. Opći je normativni cilj makroekonomije postizanje opće ravnoteže uz puno korištenje raspoloživih resursa. U uvjetima slobodnoga tržišta taj se cilj smatra postignutim ako se agregatna ponuda poklapa s agregatnom potražnjom. Zato se makroekonomija u prvom redu bavi problemima postizanja pune zaposlenosti, visoke stope rasta, ekon. i monetarne stabilnosti, potrošnje, investicija, tehn. napretka i proizvodnosti. Iako se posebno ne bavi ponašanjem ekon. akterâ, jer se gosp. aktivnost ostvaruje njihovim autonomnim djelovanjem, makroekonomija mora voditi računa i o tome kako njezine mjere utječu na ponašanja ekon. akterâ.
Začetci makroekonomije pojavili su se u XVIII. st. u djelima I. Gervaisea, R. Cantillona i D. Humea, da bi formalizirani oblik našla u Ekonomskoj tablici F. Quesnaya. U Bogatstvu naroda A. Smith dao je cjelovitu viziju ekon. procesa, sa »sustavom prirodne slobode« i »nevidljivom rukom« kao mehanizmom opće ravnoteže, odbacujući potrebu izvanjske intervencije da bi gospodarstvo efikasno funkcioniralo. To je dalje potvrdio J. B. Say tvrdnjama da ponuda stvara vlastitu potražnju i da je opća prevelika proizvodnja nemoguća, poričući time mogućnost ekon. poremećajâ, pa time i potrebe za makroekonomskom politikom. Ta je shvaćanja osporio K. Marx dokazujući ne samo mogućnost ekon. i monetarnih poremećaja, nego i nužnosti njihova izbijanja u kapitalističkome sustavu proizvodnje. Uz to je razradio shematski prikaz cjelokupnoga procesa reprodukcije, upućujući na čvrstu međuovisnost njegovih dijelova. Iako Marxova analiza nije ostala bez odjeka u ekon. teoriji, glavnina teoretičara i nositelja ekon. politike ostala je čvrsto vezana uz koncepciju automatizma opće tržišne ravnoteže i suvišnosti makroekonomske politike. Do preokreta je došlo s velikom ekon. krizom 1930-ih i teorijskim naporima da se osmisli njezino realno prevladavanje. U tome je vodeću ulogu imao J. M. Keynes, koji je osporio postulate vladajuće teorije opće ravnoteže dokazujući da je ravnoteža moguća i na razini nepotpunoga korištenja raspoloživih proizvodnih faktora, što je depresija zorno potvrđivala, zagovarajući drž. intervenciju i predlažući cjelovit sustav mjera. Time je on udario temelje modernoj makroekonomiji i makroekonomskoj politici, koja je uspješno primjenjivana do pol. 1960-ih. Tada je ponovno došlo do zaokreta, s kritikom drž. intervencionizma, visokih soc. prava, inflacije i institucionalne rigidnosti, te zahtjevom za afirmacijom tržišta i uloge financijskih mehanizama u upravljanju gospodarstvom. Pokret oživljavanja predkeynesovske tradicije, što su ga predvodili F. A. Hayek i M. Friedman, poznat pod nazivom monetarizam, zahtijeva vladavinu pravila, primat monetarne nad fiskalnom politikom, osuđuje drž. politiku kao izvor društv. troškova i nestabilnosti. Pojedini makroekonomisti eklektički su se oslanjali na analitičke doprinose različitih škola, što je neko vrijeme ostavljalo dojam da se stvara jedinstvena koncepcija makroekonomije (npr. neoklasična sinteza), ali su se teorijske i ideološke oprjeke pokazale dovoljno snažnima da povećaju početne razlike. Tako je nova klasična škola (R. E. Lucas, Thomas Sargent) dalje zaoštrila monetaristička stajališta, niječući svaku moguću korist od sustavne makroekonomske politike, jer navodno racionalni ekon. akteri u potpunosti anticipiraju efekte njezinih pravila i mjera te poduzimaju akcije da ih neutraliziraju (teorija racionalnih očekivanja). Opće je stanje ravnotežno stanje, jer je uvijek rezultat racionalnih tržišnih odluka. Nasuprot tomu, nova kejnzijanska ekonomija (Paul Michael Romer, N. G. Mankiw), prihvaćajući u načelu brigu nove klasične škole o mikroekonomskim temeljima ekon. odluka, ostavlja prostor i za drž. politiku, upućujući na nesavršenost tržišta, asimetrične informacije i mogućnost kolebanja. Djelovanje države vidi ponajprije kroz stabilizacijsku politiku. Mnogo je radikalnije stajalište postkejnzijanske ekonomije (R. Kahn, J. Robinson, N. Kaldor, Hyman Minsky), koja drži da neoklasična sinteza i nova kejnzijanska ekonomija zanemaruju Keynesove uvide u temeljnu neravnotežu kapitalizma i endogenost ponude novca te nestabilnost financijskoga sustava, pa se zauzima za sustavnu politiku stabilizacije i rasta. Poseban pristup ima tzv. ekološka makroekonomija (N. Georgescu-Roegen, Herman E. Daly, Fred Hirsch), koja ukupno gospodarstvo promatra unutar fizičkoga svijeta, priznajući prirodne granice i troškove ekon. rasta. Ljudi izvlače iz prirodnog okoliša energiju i materijale, upotrebljavaju ih u proizvodnji i potrošnji, ali ih ne zamjenjuju, nego ih u fizički okoliš vraćaju kao neiskoristiv otpad, koji dodatno predstavlja trošak otklanjanja ili neutralizacije. Iz toga pristupa nastale su teorije granica rasta i održivoga rasta.
