STRUKE:

Aristofan

ilustracija
ARISTOFAN, Beč, Kunsthistorisches Museum

Aristofan (grčki Ἀριστοφάνης, Aristophánēs), grčki komediograf (?, oko 445. pr. Kr.?, oko 385. pr. Kr.). Uz Kratina i Eupolida kanonski predstavnik stare atičke komedije; najznamenitiji grčki komediograf uopće. Njegove komedije, kao i cijelu staru komediju, obilježavaju fantastični zapleti, otvorena politička kritika, poimenično ismijavanje suvremenika, opscene šale, duhovito komentiranje književnih i filozofskih tema. U središtu su dramske strukture agon (živa rasprava dvaju suprotstavljenih likova u čijim je pojavama utjelovljen komički sukob) te parabaza (u kojoj se kor obraća izravno publici i komentira aktualna zbivanja, napadajući i ismijavajući istaknute građane). Od 44 komedije, koliko su ih poznavali aleksandrijski filolozi, očuvalo ih se 11. U svojim prvim komadima Aristofan razvija tip političke komedije naslijeđen od Kratina, zabavljajući se na račun pokvarenih ili nesposobnih političara kojima je povjerena sudbina države: u Aharnjanima (Ἀχαρνῆς, 425. pr. Kr.) atički seljak sklapa separatni mir sa Spartom, Vitezovi (Ἱππῆς, 424. pr. Kr.) upereni su protiv demagoga Kleona i naivnosti naroda, Oblaci (Νεφέλαι, 423. pr. Kr.) predstavljaju Sokrata kao ispraznoga sofista, Ose (Σφῆϰες, 422. pr. Kr.) ismijavaju atensku strast za parničenjem, a u Miru (Εἰρήνη, 421. pr. Kr.) atički seljak spašava personificirani Mir iz zatočeništva i vraća ga u Atenu. U vrijeme političkih previranja nakon katastrofalne sicilske ekspedicije Aristofan se udaljuje od politike te poseže za fantastičnim temama koje dramatizira uz urnebesnu komiku: u Pticama (Ὄρνιϑες, 414. pr. Kr.) naslovni junaci, nezadovoljni bogovima, uspostavljaju vlastitu državu u oblacima, u Lizistrati (Λυσιστράτη, 411. pr. Kr.) žene odlučuju uskratiti bračne dužnosti muževima sve dok oni ne okončaju rat, u Ženama na svetkovini Tezmoforija (Θεσμοφοριάζουσαι, također 411. pr. Kr.) Atenjanke rade o glavi Euripidu jer ih je ocrnio u svojim tragedijama, a u Žabama (Βάτραχοι, 405. pr. Kr.) bog Dioniz, nezadovoljan atenskim kazalištem, silazi u podzemlje da bi vratio na svijet nekoga od velikih tragičara. Preostale dvije očuvane komedije, Žene u narodnoj skupštini (Ἐϰϰλησιάζουσαι, 392. pr. Kr.), u kojoj žene preuzimaju vlast u državi i uspostavljaju sustav opće jednakosti, te Plut (Πλοῦτος, 388. pr. Kr.), u kojoj se slijepomu bogu bogatstva vraća vid pa počinje pravedno raspodjeljivati svoje darove, u mnogočemu pokazuju obilježja srednje komedije, kojoj i formalno-kronološki pripadaju: uloga je kora neznatna (u Plutu uopće nema korskih partija), političke su aluzije rijetke, dosjetke manje opscene, osobna invektiva izostaje.

Kao tradicionalist Aristofan zazire od novina u javnom životu, a političku razočaranost očituje prikazujući na pozornici utopijske tvorevine. Simpatizira likove koji u zaštićenoj privatnosti žele zadržati običajni način života, a izrazito je nesklon političarima i preuzetnim intelektualcima. Kompozicija je njegovih komedija često labava, s mnoštvom osamostaljenih epizoda; komika nerijetko počiva na nesputanim manifestacijama tjelesnosti. Iako je bio iznimno cijenjen, Aristofan je u antici imao malo nasljedovatelja, ponajprije zbog osebujna jezika i teško proničnih suvremenih aluzija. Budući da je u Rimu kod Plauta i Terencija prevladao model nove komedije, Aristofanov je utjecaj na europsku komediografsku praksu bio skroman, neusporedivo manji od Menandrova. Svih 11 Aristofanovih komedija preveo je na hrvatski Koloman Rac (Zagreb, 1947); bogato komentirane prijevode pojedinih komedija (Aharnjani, Mir, Ose, Ptice i Oblaci) objavio je Mladen Škiljan.

Aristofan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=3828>.