struka(e):

maniheizam ili manihejstvo (prema kasnolat. manichaeus < grč. μανιχαῖος: manihejac, prema sirskom Mānī ḥayyā: živući Mani), dualistička soteriološka religija koju je utemeljio Mani (oko 216–277) pol. III. st. u sjevernoj Babiloniji, te širio na svojim putovanjima po Perziji, Turkestanu, Indiji i Kini. Mani je odrastao pod gnostičkim utjecajem, a poslije je upoznao zarathuštrovsku tradiciju, budizam i kršćanstvo pa je želio stvoriti sintezu osnovnih načela tih triju religija. Sebe je držao posljednjim prorokom i Božjim izaslanikom koji će, nakon Bude, Zarathuštre i Isusa, Božju objavu dovesti konačnomu završetku. Nakon dugogodišnjega boravka na perzijskome dvoru, car Bahram I. dao ga je smaknuti. Osnovno je naučavanje maniheizma dualizam, usporedno postojanje dvaju počela, vječnih i neovisnih, počela dobra (Bog) i zla (materija), pa u svijetu postoji neprestana borba između svjetla i tame, između duha i materije. Čovjek se zato mora uzdržavati od zle materije, uživanja mesa i vina, a i spolnog užitka, te tako u sebi jačati svjetlo. Askezom i prosvjetljenjem čovjek spoznaje istobitnost ljudske duše s Bogom, a oslobođenjem duše od tijela Bog i sam sebe spašava. Manihejske zajednice imale su stupnjevitu hijerarhiju (vrhovnoga poglavara, 12 apostola i 72 biskupa), a dijelile su se na izabrane (savršene), koji su radikalno provodili askezu i odricanje od svijeta, i slušatelje (nesavršene). Glavni im je blagdan bio Bema, spomen Manijeve mučeničke smrti. Najpoznatiji je manihejski spis djelo Arhelajeva djela (Acta Archelai, IV. st.), a u novije su doba pronađeni spisi u Turfanu i Dunhuangu (Kina), Tebessi (Alžir) te u Asyutu (Egipat). Maniheizam se najviše proširio u IV. st., a u Rimskom Carstvu poprimio je priličan broj kršćanskih elemenata. S vremenom su ga potisnule druge religije: na Zapadu kršćanstvo, na Bliskom istoku islam te u Kini i Indiji budizam. Ipak su se u srednjoj Aziji i Kini u tajnosti održale manje manihejske zajednice sve do XVIII. st. Na Zapadu se manihejski dualistički duh javljao povremeno u različitim sljedbama (katari, bogumili, albigenzi i dr.), ali i u radikalnijim oblicima augustinizma, kalvinizma i jansenizma, barem u svojem moralnom aspektu. – U mladosti je pristaša maniheizma bio i sv. Augustin.

Citiranje:

maniheizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/maniheizam>.