Maraković, Ljubomir

ilustracija
MARAKOVIĆ, Ljubomir

Maraković, Ljubomir, hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar (Topusko, 17. VI. 1887Zagreb, 22. II. 1959). Studij slavistike i germanistike završio u Beču, gdje je 1909. doktorirao temom o Vili Slovinki J. Barakovića. U Beču je, kao pristaša hrvatskoga katoličkoga pokreta, četiri godine uređivao katolički časopis Luč. Kao gimnazijski profesor službovao je u Banjoj Luci i Zagrebu, dva je desetljeća uređivao Hrvatsku prosvjetu, od 1941. bio je urednik za film, poredbenu književnost i teoriju književnosti Hrvatske enciklopedije. God. 1944. postao je profesor na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu, ali je 1945. bio suspendiran kao profesor sa svih državnih učilišta, 1947. osuđen i zatvoren s dvogodišnjim gubitkom političkih prava. Od 1949. bio je profesor na Interdijecezanskoj nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu.

Bio je jedan od najutjecajnijih hrvatskih književnih i kazališnih kritičara između dvaju svjetskih ratova, a i jedan od prvih hrvatskih filmskih kritičara. Objavljivao je i veće sintetske prikaze, od kojih su osobito značajne njegove studije o književnom stvaralaštvu 1930-ih. Zagovarao je književnost kršćanskoga katoličkog nadahnuća dosljedno tražeći u književnosti jedinstvo etičkih i estetskih načela. Upućen u zbivanja u svjetskoj literaturi, isticao je vrijednost katoličkih pisaca, ali je objektivno prosuđivao i djela drugih pisaca. Djela: Nov život (1910), Novi pripovjedači: kritičke studije i minijature (1929), Pučka pozornica: bit i uspjesi nestručne pozornice (1929), Hrvatska književnost 1860–1935: stilsko-razvojni pregled (1936). Priredio je antologije Moderni hrvatski pripovjedači (1934) i Hrvatska književna kritika (1935), a posmrtno mu je tiskana monografija Petar Preradović (1969).

Maraković, Ljubomir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38753>.