Marija Terezija

ilustracija
MARIJA TEREZIJA, rad M. van Maytensa, 1695-1770, Beč, Akademie der bildenen Künste
ilustracija1ilustracija2

Marija Terezija, hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica (Beč, 13. V. 1717Beč, 29. XI. 1780). Vladala od 1740. Kći, a po Pragmatičkoj sankciji (1712., 1713., 1723) i nasljednica cara Karla VI. Udala se 1736. za lotarinškoga vojvodu i toskanskoga nadvojvodu Franju I. Stjepana, pa se od tada dinastija Habsburg u toj liniji zove Habsburg-Lothringen. Pošto je Franjo I. 1745. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara, i ona je nosila tu titulu. Odmah nakon stupanja na prijestolje Marija Terezija zaplela se u Rat za austrijsku baštinu (1740–48), za kojega je pruski kralj Fridrik II. Veliki vodio prvi i drugi šleski rat. Za njezine vladavine vodio se Sedmogodišnji rat (1756–63). Rezultat ratova bio je gubitak Šleske u korist Fridrika II. Velikoga, ali se Marija Terezija ipak uspjela održati na prijestolju, a dinastiji Habsburg-Lothringen bila je priznata, Aachenskim mirom 1748., rimsko-njemačka carska kruna. U prvoj podjeli Poljske dobila je Galiciju (1772) i učvrstila vlast u nekada osmanskoj Bukovini (1775). Uz vanjskopolitičku konsolidaciju, provela je značajne unutarnje reforme. Kada joj je zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, kako bi se sanirale teške gospodarske i financijske prilike, ona više nije sazivala staleške sabore, nego je vladala apsolutistički. Nakon muževe smrti (1765) uzela je za suvladara svojega najstarijega sina Josipa II., koji je još 1764. bio okrunjen za rimsko-njemačkog cara te je vodio financijske i vojne poslove. Marija Terezija pokrenula je niz reforma kojima je jedan od ciljeva bio izgradnja čvršće središnje vlasti sa službenim njemačkim jezikom. Poticala je i razvoj industrije (manufakture) i trgovinu (merkantilistička politika), modernizirala kazneno pravo 1768 (ukinuta srednjovjekovna tortura i progoni vještica), olakšala položaj kmetova, nametnula neke poreze plemstvu i Crkvi te uvela opće školovanje u austrijskom dijelu Habsburške Monarhije (1774). Sva ta nastojanja izazvala su otpore, ponajprije protiv centralizacije i germanizacije. Imala je 10 sinova i 6 kćeri. Sinovi Josip II. i Leopold II. bili su joj nasljednici na carskom prijestolju, a kći Marija Antoaneta udala se za francuskog kralja Luja XVI. Sklonost Josipa II. preradikalnim reformama u prosvjetiteljskom duhu dovodila ga je često u sukob s majkom. Godine 1745. obnovila je Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju te ih sjedinila s Hrvatskom, dok je slavonsku Posavinu priključila Vojnoj krajini. Godine 1767. uspostavila je Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium regium), na čelu s banom, za političke, gospodarske i vojne poslove. Godine 1776. priključila je Hrvatskoj grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. Ukinućem Hrvatskoga kraljevskoga vijeća 1779. i prenošenjem njegovih poslova u djelokrug Ugarskoga kraljevskoga vijeća Hrvatska je bila podvrgnuta Ugarskoj. Nastojanje da se popravi i olakša podložnički položaj u Hrvatskoj i Slavoniji rezultiralo je Slavonskim urbarom 1756. i konačnim Hrvatskim urbarom 1780., kojima su određeni odnosi između podložnika i feudalnih posjednika te posebno utvrđeni i popisani svi individualni tereti svakoga podložnika. Reforme Marije Terezije donijele su proturječne rezultate. Sve ono što je bilo napredno i u duhu modernizacije istodobno je olakšalo i centralizaciju te, kao popratnu pojavu, germanizaciju.

Marija Terezija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 22.7.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=38929>.