Marin, Emilio, hrvatski arheolog (Split, 6. II. 1951). Studij arheologije završio je 1973. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1990. Od 1973. radio je u Arheološkome muzeju u Splitu, gdje je 1988–2004. bio ravnatelj. Bavi se kasnom antikom, ranokršćanskom arheologijom i poviješću ranokršćanske umjetnosti te latinskom epigrafijom. Vodio je iskapanja u Solinu (nekropola i ranokršćanska bazilika Manastirine i Marusinac) i Vidu kraj Metkovića (Narona, bazilike, zidine antičkoga grada, Augusteum, forum). Od 1997. profesor je arheologije na Sveučilištu u Splitu, od 2003. na Sorbonnei u Parizu, a od 2011. na Hrvatskome katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Urednik je časopisa Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 1988–2004. Od 2003. član je Francuske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2012. Papinskoga povjerenstva za starokršćansku arheologiju. Veleposlanik je RH pri Svetoj Stolici (2004–11) i pri Suverenome viteškom malteškom redu (2005–11). Važniji radovi: Starokršćanska Salona (1988), Slavni grad Salona (Civitas splendida Salona, u knjizi Salona Christiana, 1994), Ave Narona (1997), Zbornik natpisa iz Narone (Corpus inscriptionum Naronitanarum, I: Erešova kula – Vid, sa suradnicima, 1999), Drevna Salona (Longae Salonae, I–II, sa suradnicima, 2002), Povijest učiteljica arheologije (Historia magistra archaeologiae, 2003), Uspon i pad carskog svetišta: rimska skulptura iz Augusteuma u Naroni (The Rise and Fall of an Imperial Shrine: Roman Sculpture from the Augusteum at Narona, 2004), Upoznao sam dva pape: pripovijest o čuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. (2009). Dobio Državnu nagradu za znanost za životno djelo (2017).
