Marković, Franjo

ilustracija
MARKOVIĆ, Franjo

Marković, Franjo, hrvatski književnik i filozof (Križevci, 26. VII. 1845Zagreb, 15. IX. 1914). Studij klasične filologije, slavistike i filozofije završio u Beču 1866. Iste godine zaposlio se kao suplent u gimnaziji u Osijeku, a 1868. bio je premješten u zagrebačku gimnaziju. Zbog političkih razloga napustio je službu te 1870. otišao u Beč, gdje je 1872. doktorirao iz područja estetike. Bio je profesor filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1874–1909). Član JAZU postao je 1876., a rektor Sveučilišta u Zagrebu 1881., kada je ušao i u politički život te do 1890. bio zastupnik u Hrvatskome saboru.

Ranu fazu njegova književnog stvaralaštva obilježavaju balade i romance (Zla kob, U svetu zemlju, Šaš-polje), ponajviše pod utjecajem njemačke romantike, ali i engleskoga, skandinavskog i poljskoga baladnoga pjesništva. U 1860-ima napisao je dva romantička spjeva: Dom i svijet (1883) i Kohan i Vlasta (1868). Dom i svijet idilički je spjev u tri pjevanja o sudbini hrvatskog intelektualca u provinciji za Bachova apsolutizma. Politički angažman i aktualna tema približavaju ga žanru stihovane novele. Kohan i Vlasta, s temom borbe bodričkih Slavena, koji su živjeli na području današnje Poljske, protiv germmanske dominacije, znatno je bliži poljskim uzorima, osobito Mickiewiczevu spjevu Konrad Walenrod. God. 1869. Marković je s A. Šenoom, I. Dežmanom i I. Trnskim pokrenuo časopis Vienac, u kojem je bio i kazališni kritičar, a 1872. i urednik. Za uredničkoga je staža u Viencu objavio dvije povijesne tragedije u pet činova, ispjevane jampskim pentametrima: Benko Bot (praizveden 1899) i Karlo Drački (praizveden 1894). Smještajući tragičke radnje u daleku povijest (XIII. i XIV. st.), Marković im je dao herojski značaj i motivirao svoj patetični dramski stil, ali i posredno odaslao aktualne svjetonazorske poruke o nacionalnom oslobođenju i samobitnosti. I u tragediji Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski (1877., praizvedba 1878) Marković je realizirao svoje estetičke nazore o drami kao najuzvišenijem i formalno najsavršenijem književnom rodu. Estetičke poglede izložio je u teoretskim raspravama Prilog estetičkoj nauci o baladi i romanci (1898) i Razvoj i sustav obćenite estetike (1903).

Marković je predstavnik tzv. formalističke estetike u duhu svojega mentora R. Zimmermanna i J. F. Herbarta. U svojem dosljednom formalnom herbartizmu Marković svoju sveukupnu filozofiju dijeli na teorijsku i praktičnu (u potonju ulaze estetika i etika). Budući da lijepo iz psihičkih razloga ne može biti jednostavno, ono kao predmet dojma biva sastavljeno od kvalitativnih i kvantitativnih psihičkih elemenata, koji tek u cjelini dojma dobivaju objektivno važenje lijepoga. Estetika je logika osjećaja zato što svojom tipologijom idealnih oblika prevladava puki psihologizam. Značajni su Markovićevi prilozi sustavnomu proučavanju hrvatske filozofske baštine. Iako se razmjerno rano posvetio znanstvenom, kritičkom i političkom radu, Marković je jedan od najznačajnijih hrvatskih autora u drugoj polovici XIX. st. Znatno je pridonio kultiviranju književnog izraza u svim žanrovima, a svojim je izvornim pjesničkim tekstovima te prijevodima A. Mickiewicza i A. Malczewskoga imao istaknutu ulogu u reformi i modernizaciji hrvatskog stiha.

Marković, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 24.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39025>.