struka(e):
Marotti, Josip (Bobi)
hrvatski glumac
Rođen(a): Maribor, Slovenija, 18. XII. 1922.
Umr(la)o: Zagreb, 24. VII. 2011.
ilustracija
MAROTTI, Josip Bobi

Marotti, Josip (Bobi), hrvatski glumac (Maribor, Slovenija, 18. XII. 1922Zagreb, 24. VII. 2011). Glumiti je počeo na slovenskom jeziku u kazališnoj amaterskoj skupini u Mariboru 1939. te u Glumačkoj školi HNK-a u Zagrebu, koju je pohađao 1941–43. Član je ansambla HNK-a u Zagrebu 1941–53., s prekidima 1943–45., kada nastupa u partizanskim kazališnim trupama kao član Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u i Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, te 1946–49., kada je angažiran u Narodnome kazalištu (poslije HNK Ivana pl. Zajca) u Rijeci. Od 1953. do umirovljenja 1981. bio je član ansambla Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište »Gavella«), kojemu je jedan od osnivača, a glumio je i u Pionirskom kazalištu (poslije Zagrebačko kazalište mladih) u Zagrebu (1949–54), kao i u Slovenskom narodnom gledališču u Trstu te, u Zagrebu, u Teatru &TD i Malom kazalištu Trešnjevka, kao i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Od 1986. bio je član Glumačke družine Histrion. Kao vanjski suradnik predavao je glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu 1955–69. U kazalištu je ostvario oko 200 uloga, a istaknuo se kao Jago u Othellu (1948) Williama Shakespearea u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, Gospar Lukša u Allons enfants, odnosno Marko de Tudizi u Na taraci u postavi Dubrovačke trilogije (1950) Iva Vojnovića te kao Gregers u Divljoj patki (1951) Henrika Ibsena u HNK-u u Zagrebu, General u Balkonu (1966) Eugènea Ionescoa u Teatru &TD, Kreont u Sofoklovim dramama Kralj Edip i Edip na Kolonu na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976. te, u GDK-u »Gavella«, kao Puba Agramer u U logoru (1954), Štijef u Kraljevu (1970) te Vjekoslav Hadrović i Otac u Vučjaku (1977) Miroslava Krleže, Gooper u Mački na vrućem limenom krovu (1956) Tennesseeja Williamsa, Hamm u Svršetku igre (1958) Samuela Becketta, Mirko Berić u Vašaru snova (1958) Marijana Matkovića, Aurelije u Varalicama (1964) Zvonimira Bajsića, Klaudije u Shakespeareovom Hamletu (1964; također na Dubrovačkim ljetnim igrama 1976), Hovstad u Ibsenovom Neprijatelju naroda (1967), Svidrigajlov u dramatizaciji Zločina i kazne (1968) Fjodora M. Dostojevskog, Rikardo Kozlović u Gloriji (1970) Ranka Marinkovića, Barère u Dantonovoj smrti (1969) Georga Büchnera, Lebedjev u Ivanovu (1978) Antona P. Čehova i Maximilian von Moor u Razbojnicima (1979) Friedricha Schillera. Komičkoga talenta i pojave, isticao se u više postava Dunda Maroja Marina Držića: kao Niko (HNK u Zagrebu, 1941), Vlaho (HNK u Zagrebu, 1946), Maro (HNK u Rijeci, 1947), Sadi (GDK »Gavella«, 1955., 1958), Oštijer (Dubrovačke ljetne igre, 1968), Pavo (Dubrovačke ljetne igre, 1976), Gulislav Hrvat i Oštijer (GDK »Gavella«, 1995). Primjetne pojave i izražajnoga glasa, od 1949. je redovito nastupao u sporednim, karakternim filmskim ulogama, a zarana se istaknuo kao televizijski glumac. Glumio je u prvoj televizijskoj igranoj seriji u proizvodnji Televizije Zagreb Svemirska patrola (Tamara Srkulj, 1959), a potom je zapažen ulogama u dramskim serijama prema književnim predlošcima: Dnevnik Očenašeka (1969), Sam čovjek (1970., obje Eduard Galić), Zlatni mladić (Vladimir Gerić, 1970) te U registraturi (Joakim Marušić, 1974); u kasnijoj je dobi glumio i u TV serijama Dirigenti i mužikaši (Krešo Golik, 1991) te, među ostalim, u humorističnoj seriji Bitange i princeze (Goran Kulenović, sezone I–II, 2005–06). Osobitu je popularnost stekao dječjom emisijom Dvadeset slavnih (1968–69). Specifična, prepoznatljiva govora temeljena na kajkavskoj podlozi, golemu je popularnost stekao u hrvatskim sinkronizacijama crtanih serija – bio je glas Freda Kremenka u Obitelji Kremenko (The Flintstones) te glas Gargamela u Štrumpfovima (Smurfs), a posudio je glas i u mnogim drugim animiranim serijama i filmovima (npr. glas Kaktus-cara u Čudesnoj šumi, Milan Blažeković, 1986). Tumačio je također vodeće uloge u nagrađivanim radiodramama (npr. Maestrova smrt, Duško Car, 1967., prema romanu Kiklop R. Marinkovića, i TV drama u režiji Joška Juvančića, 1969; Prijatelji, 1967., i Gle, kako dan lijepo počinje, 1974., obje Zvonimira Bajsića). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1983.

Citiranje:

Marotti, Josip (Bobi). Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/marotti-josip-bobi>.