Marsilije iz Padove (tal. Marsilio da Padova, pravo ime Marsiglio Mainardino), talijanski filozof i politički pisac (Padova, između 1275. i 1280 – München, 1342. ili 1343). U Padovi studirao medicinu, a nakon bavljenja različitim zanimanjima otišao u Pariz, gdje je 1313. postao rektor sveučilišta. Svoje filozofske i političke nazore razvio je u krugu pariških aristotelovaca, osobito u bliskoj vezi s prijateljem filozofom Ivanom Jandunskim. Zbog kritike papinstva i posve laičkih nazora o vladanju državom i Crkvom, Ivan XXII. proglasio ga je heretikom i 1327. izopćio. Našao je utočište na dvoru Ludviga Bavarskoga, čiju je protupapinsku politiku i izravno potpomagao. U djelu Branitelj mira (Defensor pacis, 1324), koje je napisao u suradnji s Jandunskim, prvi cjelovito iznosi ideju narodne suverenosti. Mir smatra nužnom blagodati ljudskoga društva. Trajni je mir moguć samo ako državna organizacija pridonosi općoj dobrobiti, a to pretpostavlja da javna vlast bude podvrgnuta kontroli svih građana. Udruženi čovjek, narod, iznad je bilo kojega pojedinca, pa zato zakonodavna i izvršna vlast moraju biti izborne. Pravni poredak ne može biti izveden iz ideje apsolutne pravde, već iz racionalne prilagodbe zakonâ ljudskim potrebama za »zadovoljavajućim životom«. Ideje o kojima ništa pozitivno ne znamo ne mogu biti mjerodavne za izravne ciljeve društva. Zato i duhovna vlast mora biti strogo odijeljena od svjetovne. Marsilije smatra da je papinstvo pravi uzrok nevolja koje prevladavaju među ljudima, a da je njegov razvoj posljedica niza uzurpacija. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista, pa svećenstvo ne može imati nikakvih povlastica. Toj »republici kršćanstva«, koja bi bila sastavljena od nacionalnih crkava, na čelu bi bio ekumenski koncil, nadređen papi. Vjera bi mogla biti posve dobrovoljna, a sami bi vjernici sudjelovali u određivanju crkvenog naučavanja. Marsilijevo je djelo utjecalo na radikalna strujanja u europskoj javnosti, a osobito na J. Wycliffea i M. Luthera.
