Mazarin [mazaʀ'], Jules (tal. Giulio Mazzarino), francuski državnik talijanskoga podrijetla (Pescina, 14. VII. 1602 – Vincennes, 9. III. 1661). Jedan od najspretnijih diplomata u povijesti Francuske. Sin sicilijanskoga dvoranina na posjedima feudalne obitelji Colonna, Mazarin je bio najprije u papinskoj vojničkoj a zatim diplomatskoj službi. Godine 1634–36. bio je papinski nuncij u Parizu, a 1640. primio francusko podaništvo i stupio u službu A. de Vignerota du Plessis Richelieua; 1641. postao je kardinal. Nakon Richelieuove smrti (1642) zauzeo je njegovo mjesto kao ministar. Kada je umro Luj XIII. (1643), kraljica Ana, kao regentica za Luja XIV., zadržala ga je na tome mjestu. Premda je u vanjskoj politici imao uspjeha (Westfalski mir, 1648), ipak je nezadovoljstvo protiv kraljice Ane i njega dovelo do stvaranja fronde (1648). Nakon sloma fronde (1653) uspio je ojačati međunarodni položaj Francuske (Pirenejski mir, 1659) i skršiti premoć velikaša u korist kraljevske središnje vlasti. Tako je postavio temelje na kojima je Luj XIV. izgradio hegemoniju Francuske u Europi, a u unutarnjoj politici postavio osnove apsolutizma. Bio je mecena književnika i umjetnika, a osnovao je i glasovitu knjižnicu, danas Bibliothèque Mazarine u Institut de France, prvu javnu knjižnicu u Francuskoj.
