Međimurje

ilustracija
MEĐIMURJE, crkva u Sv. Martinu na Muri
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4

Međimurje, kraj između Drave na jugu i Mure na sjeveru; teritorijalno se poklapa s Međimurskom županijom. Sastoji se od Gornjeg i Donjega Međimurja. Gornje Međimurje čine niske Međimurske gorice (300 m; dio su Slovenskih gorica) na zapadu, a Donje Međimurje Dravsko-murska nizina. Klima je umjereno kontinentalna. Srednja zimska (siječanj) temperatura –2 °C, ljetna (srpanj) 21 °C. Godišnja količina oborina iznosi od 750 mm do 900 mm. Glavne rijeke: Drava (hidroelektrane), Mura i Trnava (pritok Mure). Šume zauzimaju oko 20% površine; najviše ih je u Gornjem Međimurju. Uzgoj kukuruza, pšenice, krumpira, raži, zobi; u Gornjem Međimurju vinogradarstvo i voćarstvo. Livade i pašnjaci nalaze se pretežito uz Muru. Stočarstvo (mliječno govedarstvo); uzgoj činčile i dr. Ležišta nafte i prirodnoga plina. Tekstilna, prehrambena, drvna, metalna industrija; proizvodnja građevnoga materijala; industrija je koncentrirana ugl. u Čakovcu. Kroz Međimurje prolaze dvije željezničke pruge (Zagreb–Varaždin–Čakovec–Lendava i Ormož–Čakovec–Kotoriba–Nagykanizsa) i cesta iz Madžarske (Nagykanizsa–Čakovec–Varaždin–Zagreb) prema obali Jadrana. Lovni turizam. Glavni grad (županijsko središte) i najveće naselje Čakovec (15 185 st., 2011); ostala veća naselja: Nedelišće (4368 st.), Prelog (4333 st.), Mursko Središće (3465 st.), Kotoriba (3228 st.) i Donja Dubrava (1932 st.). – Naseljeno već od prapovijesti, o čem svjedoči nekoliko arheoloških lokaliteta. Njegovi su najstariji poznati stanovnici bili ilirsko-keltsko, poslije romanizirano, pleme Sereti. U I. st. pr. Kr. područje Međimurja pripadalo je rimskoj provinciji Iliriku, a nakon podjele te provincije početkom I. st., postalo je sastavnim dijelom Gornjeg Ilirika, potonje provincije Panonije. Oko 400. onamo su provalili Goti, a zatim Huni, Ostrogoti, Langobardi i Avari. U ranom srednjem vijeku Međimurje su naseljivali Slaveni, a od kraja VIII. st. nalazilo se u sastavu franačke marke Donje Panonije. Od dolaska Ugara u Panonsku nizinu potkraj IX. st. na tom su se prostoru sukobljivali Arpadovići i susjedni štajerski gospodari Ptuja. God. 1094. Međimurje je potpalo pod jurisdikciju novoosnovane Zagrebačke biskupije. U pisanim izvorima prvi se put posredno spominje (kao kraj između rijeka Mure i Drave) 1203., dok se toponim Međimurje prvi put navodi u listini iz 1226. kojom se rješavao spor između međimurskih plemića. U istom je stoljeću sav prostor Međimurja zajedno s područjem oko Murskoga Središća (danas u Sloveniji) činio veliko međimursko vlastelinstvo. Neko je vrijeme bilo u posjedu obitelji Csák, koja je ondje sagradila utvrdu Čakovec (Chakthornya), središte tih posjeda. Od 1333. do 1350. vlastelinstvo se nalazilo u kraljevskom posjedu, a potom ga je Ludovik I. Anžuvinac dodijelio Stjepanu II. Lackoviću, koji je njime upravljao sve do Krvavoga sabora križevačkog (1397). U posjedu velikaške obitelji Kanižaj bilo je do 1405., kada ga je kralj Sigismund Luksemburgovac založio Hermanu II. Celjskomu. Nakon izumrća obitelji Celjski (1456) Međimurje su kraće vrijeme držali kralj Matija Korvin i varaždinski biskup Ivan Vitez od Sredne, a 1473–1540. obitelj Ernuszt. Smrću posljednjega člana te obitelji, na temelju baštinskih prava, zauzeo ga je hrvatski ban P. Keglević, zbog čega se bio sukobio s kraljem Ferdinandom I. Habsburškim, koji je 1546. posjed dodijelio novomu hrvatskom banu Nikoli Zrinskomu. Kako su Zrinski tada bili i nasljedni župani Zaladske županije, Madžari su Međimurje smatrali dijelom Ugarskoga Kraljevstva, premda je ono i dalje bilo pod jurisdikcijom Zagrebačke biskupije. U istom stoljeću na tom se prostoru iz susjedne Ugarske i Štajerske počeo širiti protestantizam, što su poticali i pojedini članovi obitelji Zrinski. Istodobno se, zbog osmanskog pustošenja obližnjih krajeva, na prostoru Međimurja naselio velik broj izbjeglih hrvatskih stanovnika. Kako bi pojačali obranu prema Osmanlijama, Zrinski su u XVII. st. na rijeci Muri izgradili jak obrambeni pojas s utvrdama Legrad, Čakovec i Podturen. Nakon propasti te obitelji (1671) dio njihovih posjeda u Međimurju došao je pod upravu Dvorske komore, dok je dio ostao u vlasništvu Adama Zrinskoga. Njegovom pogibijom 1691. Dvorska je komora preuzela cijelo vlastelinstvo. Od 1698. do 1702. posjedovao ga je markiz de Prye, a 1704. kratkotrajno su ga bili zauzeli pristaše Ferenza II. Rákóczyja. God. 1715. Karlo III. Habsburški dao je međimursko vlastelinstvo u zakup grofu I. F. Čikulinu, a od 1719. bilo je u posjedu grofa Mihajla Ivana Althanna, koji je 1720. uključio Međimurje u Zaladsku županiju, u sastavu koje će ostati sve do 1918. U međuvremenu je dvaput kratkotrajno bilo izdvojeno iz Ugarske; prvi put 1785–89., kada je zajedno s cijelom županijom pripalo zagrebačkomu distriktu, te ponovno 1848–61., kada ga je ban J. Jelačić pripojio Hrvatskoj. Obitelj Althann, koja je posjedom upravljala do 1791., naslijedili su grofovi Festetići, koji su svoje posjede zadržali do kraja I. svjetskog rata. Kao odgovor na pojačanu madžarizaciju u XIX. st., kada su bili madžarizirani nazivi svih mjesta u Međimurju, malobrojna je hrvatska inteligencija potkraj XIX. i početkom XX. st. započela isticati nacionalne težnje međimurskih Hrvata. U istom je razdoblju osnovano više kulturnih društava. Nakon I. svjetskog rata Međimurje je bilo pripojeno Državi SHS, što je bilo priznato mirovnim ugovorom u Trianonu (1920). Za II. svjetskog rata, u travnju 1941., okupirale su ga madžarske postrojbe, a u travnju 1945. oslobodili partizanski odredi, pa je integrirano u sastav Hrvatske. Potkraj 1992. osnovana je Međimurska županija.

Međimurje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=39822>.